Vladimir Balaić

* 1928

  • „I ova jedinica u kojoj sam ja bio ta 16. brigada, drugi bataljun, pratili smo ih. Međutim u noći kada su oni stigli, tu je jedan potok koji ide preko, ovdje je cesta preko i ova četa u kojoj sam ja bio, ona je došla i potisnula njih preko, ali sada su tu oni noćili preko. Tišina je bila u noći i ja kao komesar čete osjećam se odgovoran i kad je svanulo išao sam u obilazak ovih naših na položaju. I gle kog vraga nitko me nije gađao nego, to je bilo baš na nas upereno. Pala je ovaj bomba kraj mene i eksplodirala. Oderala mi prsa i ovdje ruku. Na prsima mi je bila ovako otprilike široka oderotina sve do rebara, krv je išla na usta. A jedno pola kilometra od nas je pokretna ambulanta je radila. I dođem tamo kod njih, bez pratnje odoh onako sam. „I šta bi?“- ovak' me gleda. Na stol da mi pomogne.. I kad počne to da mi...ja se proderao na njega: „Uzmi bar neki oštar nož pa reži, a ne ovako!“ I dobro to mi isjekli i jedno sat dva tamo sam ostao gdje su previli i to ostalo. I došao je jedan kamion da koji je pokupio ranjene. Na pruzi koja ide Zagreb-Beograd tamo prije Suhopolja... Na toj pruzi ispod te ceste di treba prijeći, dva obična vagon.... i jedna i druga vrata raširena i tu me stave unutra samoga.....Mislim krajnje nehumano. I tamo nit ima lokomotive nit išta. I tako smo čitav dan proboravili u vagonu. Tek iduće jutro lokomotiva nas je odvukla....“

  • „Kad ste vršili dužnosti na tim patrolnim brodovima na tim graničarima da li ste se sretali sa talijanskim brodovima sa drugim brodovima da li je bilo tih kontakata?“ „Bilo je kojekakvih. Prvo idemo ovi najblaži: naši koji hoće prebjeći u Italiju bez dokumenata bez ičega, drugo da pokušava šverc prebacivati preko, treće, upadanje ovih ratnih brodova i upadanje građanskih brodova, to je velika razlika između jednog i drugog, a toga je bilo dosta. Jedan slučaj, sa 137 i sa talijanskim razaračem. Između Rovinja i gore do ovaj Umaga je vanjsko otvoreno more tu sam ja obično vršio službu i u tršćanskom zaljevu. Jedan brod talijanski vidim uvek na prostoru baš koji je zatvoren za ribare. Pa pođem prema njemu pješke pravim se ja lud i idem dalje. Jednog jutra isplovim iz tršćanskog zaljeva i dobro udarim unutra na desetu petnaestu milju od obale kad ispred sebe u tom prostoru stao taj lijevo, a s druge strane vidim da je razarač. A taj razarač je bio i drugi i idući puta, a služi isključivo ovaj ribarski brod za provokacije. A sad, šta ćemo?Treba nekog Boga napraviti. Ići na njega i pobjeći će na otvoreno ili ovaj će..I ja kao mutav polako vozim i kad sam došao blizu, maksimalna brzina i između jednog i drugog. I sad kad je on to vidio da tu se nema, on se ovako približavao ovako, ja uvijek idem tako brzo i pristanem na njega i pet mornara, četiri mornara i jedan podoficir sa automatima na tu barkicu. Posadu naterali pod palubu, taj brod je umrtvljen.“

  • „Govorilo se pričalo se i utjecaj te sredine prema unutrašnjosti dolazio je. Pa i slučajni prolasci sa tim ljudima....“ „I vi ste 22. maja '43. pobjegli.“ „Da. Otišli smo jednom...bili smo tog dana u školi i odmah poslije nastave dolje, pravac Bilogora gdje smo naišli odmah na...ovaj kako se ta grupa zove...ljudi koji su organizovani bili u tom partizanskom ratu, koji su.....normalno pristupili jedni drugima, oni su nas kao takve prihvatili. I kad je 16. brigada spustila se iz ovog dijela zapadnog... i došli su na Bilogoru onda su nas uputili gdje da se...“ „Gdje da se prijavite?“ „Gdje da se prijavimo.“ „Jeste vi prošli kakvu obuku?Jeste li znali pucati?“ „Obuku? Kroz borbu.“ „Kroz borbu.“ „Prvo naoružanje bilo mi je puška, i šta mi je bilo, bio sam pomoćnik mitraljesca, nosio mu na ramenu one okvire.“ „Koliko ste kila imali?“ „Pa bio sam normalno razvijeno dijete.“ „Je to bilo teško nositi?“ „Nije to ni teško. U okvir..nije to neka posebna težina. Niti nakon pola godine dobih ja puškomitraljez umjesto tog okvira. Tako kad smo išli u...sa Bilogore u Zagorje na ovaj Lepoglavu pa onda iz Lepoglava ja sam bio puškomitraljezac.“

  • Celé nahrávky
  • 1

    Pula, 10.08.2015

    (audio)
    délka: 
    nahrávka pořízena v rámci projektu Testimonies of Istrian survivors
Celé nahrávky jsou k dispozici pouze pro přihlášené uživatele.

..ja sam bio puškomitraljezac...

Vladimir Balaić
Vladimir Balaić
zdroj: Pamět národa - Archiv

Balaić Vladimir rođen je 1928. u Brezničkom Humu, od oca Mije, strojarskog inženjera i majke Anke, rođene Leskovar, učiteljice u osnovnoj školi. Tijekom djetinjstva oca, koji je zbog posla često izbivao, rijetko je viđao i vrijeme je provodio najviše s majkom. Olakotna okolnost bila je i što se stan u kojem su živjeli nalazio u sklopu škole. Vladimir se tijekom djetinjstva nekoliko puta selio pa je nakon Ogulina i Slatine sljedeće poglavlje njegovog života započelo u Virovitici gdje se 22. svibnja 1943. priključio partizanskoj 16. brigadi u dobi od samo 15 godina. O partizanima je čuo iz priča susjeda i slučajnih prolaznika, a prema partizanima privukao ga je međuljudski odnos koji je vladao u njihovim jedinicama. Formalnu obuku nikada nije prošao, već je svoje iskustvo gradio kroz borbu. Počeo je kao pomoćnik mitraljesca da bi nakon tri mjeseca dobio vlastitu strojnicu. Brzo je napredovao postavši sa 17 godina komesar čete. Tijekom svog ratnog puta sudjelovao je u borbama protiv nacista i ustaša, a za ove potonje dodaje kako su bili uvijek borački raspoloženi. Teško je ranjen kod Pitomače 1945. kad se njegova jedinica susrela s nacističkim snagama u povlačenju. Bomba koja je pala na nekoliko metara od njega nanijela mu je ozljede u predjelu rebara i lijeve ruke te je rat za njega bio završen. Nakon rata nastavio je školovanje u partizanskoj gimnaziji te je pristupio jugoslavenskoj ratnoj mornarici gdje se tijekom vršenja službe susretao s švercanjem robe, bježanjima ljudi preko granice i talijanskim upadima u jugoslavenske teritorijalne vode. Dio svog života proveo je kao zapovjednik veze na Brijunima gdje je imao priliku upoznati jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita.