Kad smo išli kroz cili Trst smo kantali....A ča baš nas je brigalo.
Amalija Ljuba Gabrijelić Gržetić, kćer Jure Gabrijelića i majke Marije. Rođena je u Zarečju 25. rujna 1927. Imala je jednog brata i četiri sestre. Otac je bio zidar, a majka se bavila poljoprivredom. Završila je pet razreda talijanske škole. U obitelji su pričali o politici iako je bilo opasno. Otac je svaki 1. maj bio zatvoren, a 1941. su ga pozvali u specijalne vojne bataljone - „suspeto politico“, dva mjeseca je bio na Kalabriji kad je Italija kapitulirala. Nakon što su došli Nijemci, sakrivali su se u šumi, a lokalni fašisti su im pomogli. Amalija je uhićena 16. svibnja 1944., došli su fašisti s listama, stavili stol na sred sela i prozivali su ljude. Kako joj je otac uhićen, tako su prozvali i Amaliju i odveli je u „Konvit“ (pazinsku gimnaziju) pa zatim u zatvor. Sjeća se kako su joj mučili oca. Njega su poslali u Dachau i nikad se nije vratio. Nakon toga sprovedena je u tršćanski zatvor Corroneo. Sjeća se kako su im se časne sestre smijale, da će im u Njemačkoj pošišati kosu. Nakon 10 dana ukrcava se na vlak, bilo ih je po sedamdeset u vagonu. Kad su došli u Auschwitz ubrzo su postali samo broj. Ošišali su ih, obukli u zatvoreničke uniforme, dezinficirali ih i smjestili u logor. Prvi dan dobila je i broj 82370 istetoviran na podlaktici. Smještena je u baraci 32. Spavale su u kojama. njih šest u jednoj. Sjeća se da su s Ukrajinkama imale odličan odnos dok su se Poljakinja plašili jer bi ih bile izdale. Uvjeti su bili strašni, prilikom obroka snalazili su se kako su mogli, mnogi nisu imali ni posuđe i pribor. Kad je netko bio bolestan otišao bi na revir, no mnogi su ostali tamo. Posebno se sjeća Milene, dvadesetogodišnjakinje iz Trviškog Katuna koja je tamo umrla od malarije. Sjeća se strašnih uvjeta u toaletima kad je dobila batina jer je pomogla jednoj zatočenici koja je od iznemoglosti pala u zahod. Nakon dva mjesaca odvedena je na transport za Ravensbruck, a zatim je upućena na rad u tvornicu u Eberswalde u blizini Berlina. Amalija je proizvodila bombe. Radila je na mašini od 6 ujutro do 6 navečer. Uvjeti su bili malo bolji ali ipak nedovoljno dobri za normalan život. Pri kraju rata odvedena je na marš smrti, nacistički čuvari su se uplašili američkih aviona i ostavili su svoje zatočenike. Tri dana su tumarale okolo bez hrane kada su ih pronašli Rusi. Sjeća se kolegice Vere s Male Učke koja je umrla od prejedanja, a u posebnom sjećanju ostala joj je Ana Kocijan koju je povratila u život umjetnim disanjem. Kući se vratila 19.10.1945. vlakom. Sačekali su je majka i sestre. Poslije rata pomagala je u obnovi kao i mnogi drugi naši Istrani, siromašni ali sretni što su slobodni.