Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Franjo Jelušić (* 1922)

• Franjo Jelušić

• rođen 29. 12. 1922. u Šmriki pored Rijeke u obitelji zemljoradnika

• nakon rata radio je kao navigator na Jugolinijinim brodovima i bavio se poljoprivredom

• prije Drugog svjetskog rata teško se živjelo, obitelj mu je imala devet članova

• kao mladić odlazi u partizane

• bori se u bitkama i na bojištima Like i Gorskog kotara

• preživljava bitku na Matić poljani

• biva ranjen u kuk te boravi u bolnici u Sloveniji

• Nakon rata odbija nuđenu kuću u Sloveniji i vraća se u rodnu Šmriku

• plovi na brodovima Jugolinije kao navigator do mirovine

• doživio je duboku starost

Franjo Jelušić rođen je 29. prosinca 1922. godine u Šmriki, u obitelji zemljoradnika. Prije Drugog svjetskog rata, život je bio vrlo težak za njegovu obitelj, a nije bilo nikakvih prihoda. Franjo se pridružio partizanima i borio se u bitkama u Liku i Gorskome kotaru. Bio je jedan od rijetkih preživjelih u bitci na Matić poljani, ali je bio teško ranjen u kuk i proveo je neko vrijeme u bolnici u Sloveniji. Nakon rata, Franjo se vratio u Šmriku i odbio je ponuđenu kuću u Sloveniji. Radio je kao navigator na brodovima Jugolinije do mirovine. U intervjuu je spomenuo da su svi članovi njegove obitelji bili iz Šmrike i da je bilo pet braće i tri sestre. Franjo je bio drugi najstariji brat.

Dakle, Franjo Jelušić je imao pet braće i tri sestre, a roditelji su bili zemljoradnici iz Šmrike. Prije Drugog svjetskog rata, obitelj je teško živjela, a prihod su imali od krava, ovaca i koza koje su držali, kao i prodaje jarica i janjetine. Kad bi prodali životinje, odlazili bi u Kraljevicu gdje bi ih prodavali mesarima. Otac je imao poslove, ali samo na kratko vrijeme kada bi brod došao u Kraljevicu u brodogradilište. Direktor Šilov je organizirao rotaciju u kojoj bi ljudi radili jedan tjedan pa drugi tjedan kako bi svi nešto zaradili. Pohađao je školu u istom mjestu, ali su često morali ići na ispašu s blagom umjesto u školu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, veze o mogućnosti rata su već dolazile u njihovo mjesto. Nisu imali novaca za novine, a informacije su dolazile uglavnom od drugih ljudi. Osim čuvanja blaga, Franjo je neko vrijeme radio na Frankopanu, gdje se nekad nalazila jugoslavenska vojska za vrijeme vladavine kralja Aleksandra. Međutim, kad je počeo Drugi svjetski rat, vojska se raspala. Franjo govori su već čuli o tome 1942. Objasnio je da su se u to vrijeme događali razni kampovi i napadi, a mlađa generacija, uključujući i njih, nije baš znala zašto se bori niti što znače komunizam ili fašizam. Franjo tada govori o tome kako su se pridružili partizanima. Dogovorili su se da se sastanu na zavoju između Kraljevice i Bakarca, gdje se okupilo pet osoba iz Hreljina i dvoje iz Šmrike. Zatim su otišli u logor u Grižanama, gdje im se pridružilo još ljudi.

Franjo govori kako su dobili svoje oružje preko veza koje su imali domobrani te kako su svi u logoru imali oružje, ali ne nužno svi isto. Govori o pukovniku iz Hreljina koji je imao vezu s partizanima i preko kojega je dolazilo oružje u logore. Na kraju, govori o slučaju kada je netko došao u logor i sumnjalo se da je suradnik neprijatelja. Nakon što je bio ispitan, ostao je u partizanima i postao jedan od njih.  Nadalje, Franjo govori o svojim iskustvima u partizanima tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Govori o tome kako su zarobili 43 osobe na početku, a među njima su bili i ustaše. Nakon što su ih postrojili, svatko je imao priliku odlučiti želi li ostati u partizanima ili ne. Nitko nije bio prisiljen ostati, a ljudi nisu ubijani. Nakon toga, stvorena je druga četa partizana u logoru u Jasenku. Potom su se preselili u Drežnicu, gdje su se okupili partizani iz drugih logora i sela te je formirana 14. brigada. Kad su bili jači, krenuli su na Gomirje, četničko uporište, gdje su se borili cijeli dan. Kasnije su napali Ravnu Goru, gdje su imali dobro vodstvo i ljude koji su ratovali u Španjolskoj. Iako su malo zakasnili na položaj za Ravnu Goru, uspjeli su se dobro boriti protiv žandarmerije koja je bila jaka na tom području. Govori o tome kako su se borili u blizini Ferijalnog doma u Ličkom Petrovom Selu i kako su nakon izvjesnog vremena uspjeli zauzeti taj dom. Također spominje da su bili mladići i da su bili naoružani. Nakon što su zauzeli dom, poslali su jednu djevojčicu s pismom njihovom komandantu za predaju. Komandant je zatražio da mu daju sat vremena, no naratorov komandant, Veljko Kovačević, nije mu dao ništa te mu je rekao da im daje samo pet minuta, nakon čega će nastaviti borbu. Ustaški komandant nije znao što da radi te se odlučio predati. Ustaše su bili postrojeni ispred doma, a kada su vidjeli naratora i njegove drugove, koji su bili s druge strane, ustaški komandant je rekao: „O, kome sam se ja predao, sve djeca.“ Nakon toga, njih su zatvorili u dom, a Franjo je pričao o tome kako su bili gladni i kako su pojeli svu marmeladu koju su pronašli u kutijama u domu. Nakon što su se naoružali, ova skupina boraca je postajala sve jača i sposobnija. Počeli su napadati garnizone i suočavati se s velikim izazovima. Oni koji su se borili protiv njih bili su plaćeni vojnici, kojima su nadmoćno stajali nasuprot. Međutim, ovi hrabri borci su se uspjeli obraniti, čak i kad su se suočili s napadom na bolnicu u Tomićima. Iako su protivnici imali naoružanje, ovi borci su se držali zajedno i uspjeli obraniti bolnicu. Nažalost, bolnica je kasnije bila zapaljena, a ranjenici koji su bili u njoj su stradali. Nakon toga, borci su se suočili s još mnogim izazovima, uključujući i brojne ofenzive, a njihov je život bio pun neizvjesnosti i opasnosti. Franjo, nadalje, govori o borbi za Bosiljevo, govori da su uspjeli držati Bosiljevo dok se hrana i oružje nisu iznijeli van. To je bilo određeno mjesto gdje su se hrana i oružje otpremali. Civilna vlast je bila odgovorna za to, ali su se borci brinuli da se sve uredi i krenu dalje.  Franjo govori se o Lešnici, koja se nalazila prije Broda na Kupi i gdje nije bilo ničega od čega se može jesti. Nakon toga, on priča o ratnim događajima, posebno o borbi na Matić poljani, koja se dogodila u sredini veljače. Opisuje kako su dobili zapovijed da se krene za Drežnicu te kako su tamo dobili ručak i suhu hranu koju su odmah pojeli. Nakon toga su krenuli prema Jasenku, a komandant je održao kratak govor u kojem je naglasio važnost međusobne pomoći u slučaju da nešto krene po zlu. Također se spominje i prisutnost sanitetskih ljudi u operativnoj jedinici. Kada su stigla još dva bataljuna, bilo je ukupno tri bataljuna. Prvi bataljun je bio poslan u Ledenice radi hrane. Nakon što su krenuli u šumu, pronašli su par konja, dvije muške osobe i jednu žensku osobu kako tovare drva na kola. Nakon što su se pozdravili, krenuli su dalje i na pola puta do Drežnice osjetili su snažan povjetarac. Kako su dalje išli, sve je bilo hladnije. Kada su otvorili Matić poljanu, vjetar ih je jako tukao, a čarape i donji veš od ovčje vune su ih spasili. Imali su dobre kabanice koje su ih štitile. Tijekom kolone nitko nije mogao pomoći nikome. Ako bi netko stao, jednostavno bi legao na snijeg i tako ostao. Na Matić poljani je umrlo 26 ljudi. Nakon što su došli u Mrkopalj, komandant ih je pozvao da idu dalje do sela Tuk, koje se kasnije zvalo Vojni Tuk. Nakon toga, Franjo je sudjelovao u osvajanju Lošinja što je također bilo izazovno. Opisuje i partizanke koje su bile na bojištima, neke kao operativke, a neke kao njegovateljice ranjenika, ali bez obzira na posao koji su radile, bile su iznimno hrabre žene.  Franjo priča kako su mu nudili kuću u Sloveniji, ali je odbio jer to nije njegova obitelj stekla, nego je tuđe. Vratio se u rodno mjesto i neko je vrijeme plovio na brodu radeći kao navigator. To je bio dobar posao, plovio je i tako vidio brojna mjesta i tako je dočekao i mirovinu. Za današnje vrijeme nema lijepe riječi, ne vjeruje da će biti bolje u skorijoj budućnosti, ali mladima poručuje da uče, posebno zanat, da se ne upuštaju u ratove i da pokušaju stvoriti bolju budućnosti.