Feručo Šestan (* 1947)

Feručo Šestan

 

Rođen 16.05.1947. u selu Gologorica, Istra, Hrvatska. Od oca Ivana i majke Albine, rođ. Rabar za koje se pretpostavlja da je dalmatinskog porijekla. A prezime Šestan prema očevim riječima i kasnije jednog profesora iz Švedske ima crnogorsko porijeklo. U doba Italije prezime je promijenjeno u Sestan. Pradjed je došao u Istru i u Gologorici kupio kuću gdje je Feručo i rođen.

 

Otac je radio na imanju obitelji De Francheschi koji su nakon denacionalizacije ostali bez svega i odlučili otići. Tako je otac ostao bez posla.

 

1953. rodio se još jedan brat i cijela obitelj (prabaka, baka, djed, teta, roditelji i djeca) njih deset živjelo je u prostoru od 60m2 a prehranjivali su se od poljoprivrede. Kao djeca igrali su se na dvorištu, skrivača, jurili loptu od krpe – krpenjaču, igrali se tombole, pljočke umjesto boćanja, palicom su ganjali zgnječenu limenku u rupu što je znalo biti opasno  i bolno jer su udarci palicom ponekad završavali po nogama. Nije bilo ničega, selo izumire zbog vojske, prebjega.

 

1962. u selo je uvedena struja, njegova obitelj među prvima imala radio a televizija je bila društvena i smještena u prostoriju pokraj Crkve. Doktoru se išlo u Pazin vlakom ili pješice 14 km ako su zakasnili na vlak.

 

Feručo je u školu išao u Gologoricu i Cerovlje a kasnije u trgovačku školu u Pulu gdje je stanovao u domu Lipa na Verudi. 1964. godine Feručo je završio školu i tada je već imao ideju o odlasku jer je uvidio da ima lošu praksu i nikakav zanat.  Školu je završio samo zbog roditelja. Po povratku kući pomagao je ocu na polju sijući žito. Otac mu je znao reći: „Kad napuniš 18 godina nabaviti ćemo ti motor“ na što je Feručo odgovorio: „Ja ću si ga sam kupiti“. Kada ga je otac upitao: „Zašto?“ odgovorio mu je: „Jer neću tu živjeti!“ na što je otac zanijemio jer je vidio koliko je odlučan. Već godinu prije Feručo je imao plan o odlasku.

 

U jesen 4.12.1964. Feručo dobija plaću za posao koji je radio pokraj dva hotela Istra i Partizan. Kada je radio u drugoj smjeni znao je prenoćiti. Drugi posao koji je radio bio je na Kozini gdje je rasklapao kamione u vagone. Za ovaj posao za jednu noć bi dobio 12000 dinara a plaća mjesečna kod hotela bila je 18000 dinara.

 

Slijedeći put Feručo odlazi na Kozinu vlakom sa kolegom. Kolega je sjeo u prvi vagon a on u drugi. Policajac je ušao u vagon, sjeo pokraj njega i počeo sa ispitivanjem: „Zašto ideš u Rijeku?“ „Gdje ćeš stanovati?“... U prvom vagonu kolega je bio legitimiran što je Feručo saznao kasnije kada su izašli iz vlaka i našli se u toaletu. Na Kozini dok je čekao prijatelja opet je prošao legitimiranje i ispitivanje policajca što je na njegovu sreću prošlo  dobro.

Kasnije su njih dvojica krenuli prema brdu s kojeg se vidi Trst i razgledali granicu kako bi ju mogli prijeći. U 17:00 sati su bili na Kozini a u 20:00 sati na granici gdje su trebali prijeći još jedno brdo. Kada je pao mrak krenuli su preko ali ih je iznenadio stražar sa psom koji je lajao a oni su ležali u travi kako ih ne bi vidio. Kada je stražar otišao ustali su ali se stražar opet vratio pa su se i oni morali vratiti u dolinu 300 tinjak m unatrag. Tu su prenoćili spavajući na hrpi granja. Ujutro ih je probudilo šuškanje ali su vidjeli da nema opasnosti jer je to bio zec koji je jeo djetelinu. Iako su bili u strahu išli su dalje. Došavši so brda vidjeli su karaulu i počeli trčati pazeći na bodljikavu žicu. Prešavši preko zapuštene staze došli su u dolinu sa druge strane brda  gdje su naišli na seljaka koji je radio u polju i rekao im da su prešli granicu te da se mogu prijaviti u Bassovizu. Dolaze do kamenoloma gdje pitaju za put do San Giusto i tu  su naišli na jednog čovjeka iz Umaga koji im je savjetovao da se vrate. Nisu ga poslušali i nastavili su dalje tražeći kamp Noggere.

 

Došavši u San Sabi boravili su u karanteni četiri dana, deset dana u dvorištu zatvoreni. Kasnije su mogli izlaziti ali su se morali vratiti u svoje sobice. Puno je  poznatih bilo tamo.

Čekajući komisiju za dobivanje vize traže neki posao. Upoznao je Iliju iz Novog Sada pa su skupa mjesec dana iskrcavali gnojivo. Prebačeni su u neki loš kamp za one koji su htjeli u Švedsku gdje su proveli dva mjeseca. Švedska komisija dala mu je vizu te je nakon šest mjeseci provedenih u logoru avionom otišao u Švedsku. Htio je otići negdje gdje ne zna nikoga jer je jedan brat otišao u Australiju, dva ujaka u Ameriku.

 

Švedska je bila popularna, socijalna zemlja u kojoj je danas drugačije i malo je razočaran zbog toga. Njemačka mu je iz škole ostala u negativnom sjećanju zbog pozdrava: „Uber ales“.

U novoj zemlji dolazi u kontakt s našim ljudima, drugi je način življenja a samoća je danak, stanovnici su naučeni redu i poštovanju. U početku je i sam dolazio u sukob sa običnim ljudima ( guranje u redovima ). U Švedskoj si slobodan doći do doktora, advokata dok kod nas to nisi mogao tek tako jer su imali osjećaj da su iznad običnih ljudi. Administracija i činovnici ga jako ljute jer oni su tu zbog nas i trebaju biti servis nama.

 

Započeo je novi život u novoj zemlji. Radio je Volvo – automobilskoj industriji, težak posao na preši za limove. Zajedno je sa kolegom iz Pule kupio auto i otišli su tražiti novi posao u lučkim gradovima. Uspjeli su razbiti auto i otišli na biro. Feručo pronalazi novi posao u Asea Brown Boveri te se 1966 godine seli. Dvije godine radio je u servisu, popunjavao drvenariju, radio je po cijeloj Švedskoj. Doškolovao se za kuhara i pronašao posao na brodu koji je vozio između Njemačke  i Švedske. Bio je drugi kuhar, težak posao ali je naučio zanat. Četiri godine radio je kao kuhar na brodu. Od 1971-1975 radi po restoranima i pizzeriama. Upoznao je Srbina s kojim je postao kompanjon. 1977 postaje privatnik sve do 2000 godine kada odlazi u mirovinu.

U domovinu se vratio prvi put 1976. Po dolasku morao je na obavijesni razgovor, saslušanje. Komandir policije bio je razuman i dobar čovjek pa nije bilo problema.  Ispitivali ga o ustašama  i četnicima. Problem je bila vojska jer su ga htjeli mobilizirati ali on nije htio. Dali su mu rok da to riješi kasnije ali više se nije vraćao tamo.

 

Na poslu je radio jedno vrijeme sa dvojicom kolega Rebrina i Prskalo. Rebrina je oteo avion pa se o tome pričalo. Razgovarali su i o Jugoslaviji ali se nisu složili oko političkih stajališta pa su Feruči sa strane sugerirali: „Čuvaj se Rebrine!“ Tada je bilo puno cinkaroša i provokatora, puno loših ljudi.

 

Drago mi je da je to izumrlo, mnogi su dobili „batina za ništa“.

 

Danas Feručo živi u Švedskoj, u mirovini. Ponekad dođe u svoj rodni kraj.

 

 

Natuknice:

 

+ rođen 1947. u Gologorici, Istra, Hrvatska

+ otac Ivan i majka Albina

+ prezime Šestan - crnogorsko porijeklo

+ u doba Italije prezime promijenjeno u Sestan

+ roditelji poljoprivrednici

+ brojna obitelj živi u malom prostoru

+ kao dijete zapamtio što je neimaština

+ u školu išao u Gologoricu, Cerovlje i Pulu

+ 1964 završava trgovačku školu i nezadovoljan vraća se kući

+ razmišlja o odlasku iz zemlje

+ radi dva posla

+ krajem 1964 odlučuje se za bijeg preko granice sa kolegom

+ po dolasku u Italiju traže kamp za prebjege gdje i borave nekoliko mjeseci

+ Švedska komisija izdaje mu vizu i Feručo odlazi u novu zemlju

+ radio razne poslove, industrija, poslovi u lukama,

+izučio novi zanat za kuhara

+1977 postaje privatnik

+stalno u kontaktu sa našim ljudima, puno ih je bilo prokazivača i provokatora

+ u Švedskoj naučio što je red i poštovanje prema drugima

+1976 prvi put nakon odlaska vraća se u zemlju i završava na saslušanju, htjeli ga mobilzirati u vojsku

+ odlazi i više se ne vraća

+ danas u mirovini.