Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Ruža Sirotić Camlić (* 1926)

• Rođena 1926. u siromašnoj obitelji

• U rodnom selu završila četiri razreda osnovne škole

• Kao mlada se uključuje u antifašistički pokret

• Obnaša odgovorne funkcije unutar SKOJ-a

• Sudjeluje na velikom skupu AFŽ-a u Istri 1944.

• Poslije rata završava poljoprivrednu školu

• Aktivna u politici

• Prva je generacija diplomanata Više ekonomske škole u Puli

• Udaje se 1952. godine

• Ima dvije kćeri i živi u Puli.

Ruža Sirotić Camlić-Dora, rođena 1926., u siromašnoj obitelji. Živjela je u Vinkuranu, selu nadomak Pule, gdje je i završila četiri razreda talijanske škole. Sjeća se kako su tijekom rata stalno su bili rastrellamenti,  moralo se stalno čuvati te tvrdi da kojim slučajem narod nije bio za borbu teško da bi opstali. Nakon pada Italije narod je bio presretan, manifestacije su se održavale po gradu, svugdje se manifestiralo, i jedni i drugi, bilo je svakakvih ispada, ali manifestacije za partizane bile su velike. Dolazili su ljudi iz grada i sela, vladalo je opće oduševljenje da se ostvari nešto bolje.

Utalijanskoj školi, oni koji su je pohađali, počeli su polako gubiti hrvatski identitet pa bi im se prilikom govora miješao hrvatski i talijanski jezik. Kad bi se našli sa Hrvatima ne bi znali neke hrvatske izraze pa bi im se Hrvati rugali.

Sjeća se dolaska Engleza u Pulu i manifestacija na Giardinima. U talijansku školu je išla sa sestrom Zvane Črnje. Danas se ostavila politike.

Dora nosi dva imena i prezimena a razlog tomu je njezin djed. Djed je bio veliki zemljoposjednik, otac i mama su izgubili roditelje kad su bili djeca. Kad su se majka i otac vjenčali djed  ali nije bio sretan. Kad se Dora kad rodila mama i djed su se posvađali,  pa je djed,kad je išao u Vrsar potpisati dokumente, pitao kako će se dijete zvati majka rekla da može svako ime samo ne Ruža. Međutim djed je napisao Ruža, ali ju je majka prozvala Dora. Svi u partizanima su je znali kao Dora iako u papirima piše Ruža.

Dorina obitelj je sudjelovala u partizanima. Otac je imao prijatelja, susjeda s kojim je  stalno održavao partijske sastanke. Kad  je Italija kapitulirala organizirali su razoružanje Kaštjuna, a oružje su odvezli u Jadreške gdje se prva jedinica osnovala malo prije 17. septembra. Njemci su se odmah  vratili.  Tamo je bila prva bitka s Njemcima, dobro je da su partizani imali vojnike sa mitraljezima pa su se koliko toliko suprotstavili, ali Njemci su išli u blindiranim kolima te su naposljetku zapalili kuću i pokupili nekoliko civila

U Prodolu je bilo opće slavlje i jedva se čekalo da se ide na Pulu. Jedan je gospodin, po imenu Giovannin, hranio čitavu partizasku jedinicu s hranom iz svog skladišta. Kad je Dora s obitelji došla  u Prodol smjestili su ih u potkrovlje neke štale. Tamo su ih organizirali da rade za partizane da peku kruh, a sve je to financirao taj jedan gospodin. Poslije je došla Rommelova ofenziva i njih su ukrcali na jedan partizanski kamion i da ih voze na Prošt. Međutim nije bilo straža. Bilo je veliko raspoloženje i nitko nije vodio računa za stražu. Nitko nije razmišljao o mjerama opreza nego samo o tome kako se sad ide na Pulu.

Išli su cestom za Žminj i sreli jednog Njemca na pola puta. Bio je to početak Rommelove ofenzive, ali nitko to nije tada mogao znati. Na kraju su nesretno kamionom naišli na blindiranu kolonu Njemaca.

Kad su stali pred tu kolonu, Giovannin je htio bježati, ali je ostao. Bila su tri vozača, Njemci su porazbijali oružje i izvukli sve muškarce i strijeljali sve osim jednog. Nakon toga su ih odmah prevezli preko tih leševa kamionom u Žminj.

Žene su bile prestrašene, i Dora je mislila da će i njih strijeljati, bilo joj je dosta čekanja pa se odlučila suprostaviti i reći da više ne čekaju nego neka ih strijeljaju. Odvezli ih u Žminj koji je bombardiran, ali uspjeli su se sakrili na sigurnu udaljenost i promatrati bombardiranje. U Žminju su zadržali vozača a žene i djecu su pustili u gradu. Žminj je bio potpuno razoren. Naišla je skupina mladih njemačkih vojnika koji su zaklali kokoške pa  su tražili od žena da im ogule kokoške. One su to učinile pa su im Njemci, kad su ih spremili, dali im da i oni jedu.

Kad je išla prema Pazinu izbjegla je strijeljanje. Srela je jednog Njemca i civila. Njemac je iznenada uperio pištolj u nju, a ona se njemu u lice sarkastično počela smijati. Njemac je zbunjeno gledao i kad je vidio da se ona strašno smije, uzeo je pištolj i otišao dalje. Tijekom rata je operirala slijepo crijevo i mjesec dana kasnije opet otišla u partizane. U ljeto 1944., sudjelovala je na velikom skupu AFŽ-a koje se održalo u Istri. U prosincu 1944., odlazi na skojevski tečaj u Gorski kotar. Vraća se u Istru i dočekuje u Puli kraj rata. Poslije rata obnaša odgovorne funkcije u partijskoj organizaciji. Završava poljoprivrednu školu, a potom i Višu ekonomsku školu u Puli i postaje knjigovođa. Udala se 1952., za supruga antifašistu i partizana. Ima dvije kćeri. Dane provodi u staračkom domu u Puli daleko od politike i očiju javnosti.