Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Katica Smojver (* 1953)

• Katica Smojver, rođena Petković

• rođena 12. 7. 1953. u Blatu na Korčuli u obitelji zemljoposjednika

• po zanimanju računovođa i revizor

• stric i otac sudjelovali u Drugom svjetskom ratu (stric poginuo, otac se vratio kao invalid)

• dio obitelji bio je i preživio zbjeg u El Shattu

• 1967. godine odlazi u Zagreb gdje upisuje srednju kemijsku školu

• dobiva stipendiju pod pokroviteljstvom druga Tita i završava višu statističku školu

• zapošljava se u Službi društvenog knjigovodstva Jugoslavije

• od 90-ih se suočava s nepravdama zbog sudjelovanja obitelji u Narodnooslobodilačkoj borbi

• majka jedne kćeri, baka dvoje unučadi

• danas surađuje s neprofitnim udrugama i udrugama koje promoviraju prihvaćanje različitosti

Katica Smojver, djevojačko Petković, rođena je 12. srpnja 1953. u Blatu na Korčuli. Po zanimanju je računovođa i revizor. Radila je u računovodstvu dugi niz godina, a posljednjih deset godina aktivno surađuje s neprofitnim organizacijama koje potiču očuvanje sjećanja i kulture.

Njezina mnogobrojna obitelji podrijetlom je s Korčule, pravi otočani, te su se godinama bavili poljoprivredom na velikim posjedima i u tome bili uspješni (proizvodnja vina, ulja, pšenice…). Njena obitelj imala je i prvo kino na otoku. Katica posebno spominje svoga pra-pradjeda koji je imao dva sina, jedan je bio i njezin djed, Antun. Antun nije toliko bio zainteresiran za poljoprivredu pa je studirao u Beču, puno je čitao i učio, posebno jezike, te je kasnije, na otoku, radio kao učitelj. Studij nije završio jer se nakon smrti svoga brata morao vratiti na otok i nastaviti obiteljski poljoprivredni posao. Djed je imao tri kćeri i dva sina, od kojih je jedan Katičin otac. I oni su se bavili poljoprivredom sve do okupacije Talijana u Drugom svjetskom ratu. Njezin stric i tata odlaze u rat, a stric pogiba dok se otac vraća kao invalid. Njezina je majka prvo bila udana za strica, a kako je poginuo u ratu, preudala se za njezina oca koji je došao iz rata s teškim posljedicama i tuberkulozom koju je liječio u Ljubljani. No, preživio je, te je obitelj nakon rata nastavila živjeti i baviti se poljoprivredom. Otac je, po dužnosti, često putovao, koliko je mogao, a njih, djecu, često je na primjerima iz rata pokušao poučiti ispravnim životom. Nikad ih nije tukao, a u trenutcima kad su ga naljutili, primijetili su njegovo povlačenje i traume koje su ostale nakon rata. Traume su, kako Katica kaže, imali i otac i majka, ali nikada nisu o njima pričali kako bi se možda očekivalo. Otac je jako teško prihvatio da je invalid i da više ne može raditi kao prije, ali se uvijek pokušavao baviti nekim sportom i davao je sve od sebe. Jutra su bila najgora, djeca su se bojala hoće li se ocu nešto dogoditi jer je svako jutro, nakon što se probudio, jako kašljao. Zato su i oni, dok su bili na otoku, jednom godišnje morali na kontrolu i rendgensko snimanje da se utvrdi da nemaju tuberkulozu. U obitelji su i dvije tete, jedna se prije rata udala i otišla u Ameriku, a druga je bila gluha te je, između ostalih i Katica njoj kao dijete pomagala.

O vremenu prije rata i za vrijeme rata, kako Katica kaže, otočani ne pričaju puno, a ono što zna, podijelila je u svom svjedočanstvu. Otočani su često zatvorena, nema zagrljaja ili poljubaca (to rade samo parovi), ali ste istovremeno okruženi velikom ljubavlju i ta briga roditelja za djecu nakon rata bila je vidljiva. Otac je puno čitao i poticao je djecu na čitanje i učenje. Više su pričaki i vremenu prije rata. Blato je tada bilo mjesto koje je imalo jako puno stanovnika, a bili su prisutni razni narodni običaji i plesovi, kao što su „mundi“ i „kumpanija“. „Munde“ su se održavale tijekom cijelog zimskog perioda, a to su bili plesovi na kojima su se ljudi okupljali i plesali. S druge strane, „kumpanija“ je bio ples kojeg je izvodila jedna skupina ljudi, a sastojao se od nekoliko različitih igara, uključujući „ples od boja“. Obojica, stric i otac, sudjelovali su u tim plesovima i nastupima, koji su bili povodom manifestacija i praznika. U Blatu je postojalo kino i kulturno-umjetničko društvo, a narodna glazba je bila prisutna na raznim prigodama, uključujući sprovode i druge događaje. Limena glazba je bila posebno popularna, a svirali su ozbiljnu muziku koju su ljudi jako cijenili. Osim toga, postojao je i „sokolski dom“, gdje su se održavale razne aktivnosti, uključujući gimnastiku. Ljudi su vrlo često pričali o tom životu prije rata i prije ovoga, iako je to razdoblje bilo puno godina ranije. No, to su bila vremena u kojima su ljudi bili sretni i imali su dobar život prema njihovim mjerilima. Običaji, plesovi i glazba bili su sastavni dio njihova života, a ljudi su rado i lijepo pričali o tim vremenima.

 

Prije nekoliko godina, limena glazba je imala koncert koji je podsjetio na repertoar iz prošlih vremena. To je bilo jedno od rijetkih događaja koji su podsjetili na život u Blatu prije rata i prije ovog vremena. Imali su dobro uređen život. Bili su zadovoljni. Na primjer, teta, iako gluha, bila je muški krojač. Tu su se kupovala roba i šivalo odjeća. Postojao je neki život, neka moda. Sve je bilo dobro dok nisu došle grozne godine. Jedna godina je peronospora uništila sve, a potom je došla kuga i „španjolica“. No, kad nije bilo tih godina, proizvodilo se puno dobrog vina i ulja. U Prigradici, maloj luci na sjevernoj strani, bila je trgovačka luka. Tu su dolazili brodovi iz Senja, a trgovci su donosili namještaj, sol, potrepštine, brašno, šećer i druge stvari koje nisu bile dostupne na otoku, a kupovali su vino i ulje.

Ljudi, tako i obitelj, nisu aktivno pričali o ratu, ali su osjećali da se rat približavao. Vidjelo se da se događaji odvijaju u tom smjeru, poput prodaje i predaje teritorija Pavelićem. Ljudi su se nadali da će postati dio Kraljevine, ali su također bili svjesni da se nešto loše događa. Imena su također imala važnost u tom vremenu, a neka srpska imena bila su pokazatelj protivništva prema Hrvatima. Ljudi su se pripremali za dolazak Talijana i radili su pripreme kako bi se lakše suočili s mogućim problemima. Jedan primjer priprema bio je povezivanje cisterni za kišnicu između kuća neposredno prije dolaska Talijana. Te su cisterne postale sakriveni sistemi prolaza koje su ljudi koristili kako bi izbjegli talijanske patrole. Ti prolazi su bili dobro skriveni, tako da talijanske trupe nikada nisu uspjele otkriti. Katica opisuje kako su Talijani dolazili u kuće i uzimali sobe za sebe, što je bilo užasno stanje. Također govori o policijskom satu koji su Talijani uveli, a koji su se ljudi morali strogo držati. Katica priča o tome kako su Talijani pritiskali njezinu majku i mučili je kako bi saznali gdje je otac, a čak su pucali na cisternu s vodom ispred kuće. Također, govori o tome kako je djed bio zatvoren i mučen, jer nije htio govoriti na talijanskom jeziku, i na kraju je, umro u zatvoru. Katica priča i o svojoj baki, koja se udala za starijeg muškarca i postala gazdarica nakon što je on otišao na fakultet. Baka nije znala niti čitati niti pisati dok se njen muž nije vratio s fakulteta, nakon čega ju je on naučio. Baka je sama vodila cijelu poljoprivredu, organizirala radnu snagu i rodila sedmero djece. Nažalost, dva dječaka su umrla od bolesti. Baka je bila velika vjernica i bila je dio sestrinstva časnih sestara u Blatu, koje su pomagale nemoćnima. Nakon njene smrti, sestrinstvo joj je dodijelilo orden za njen doprinos i sudjelovanje.

Kad su morali otići u zbjeg, u El Shatt, o tome su pričali, svaki na svoj način, odnosno, imali smo tri priče. Jedna priča kaže da je od naše obitelji u El Shatt otišla mama sa svojim malim djetetom, brat je imao manje od godinu dana. Baka je išla s njom, dogovorile su se tako, ali išla je i bakina kći, koja je bila gluha i koja je imala dva dječaka. Već tada se znalo da je njoj muž u ratu ranjen i da mu je noga odrezana. Taj njezin muž je bio politički puno jači od mog oca. Moj otac je bio mlađi, a ovaj je već bio kao neki dokazani, s više iskustva i nekim zvučnijim imenom.

Kad su tamo došli, zapravo su došli u nešto što je bilo prilično organizirano. Oni su valjda već bili tamo treći, četvrti dan. Katica je poslije doznala da su u to vrijeme svi otoci bili puni izbjeglica jer su se vodile borbe po gradovima, Splitu, po kontinentu, i ljudi su bježali. Oko 40 000 njih, je u tih četiri, pet, deset dana prevezeno u Bari i cijelo to jedno područje Barija. Ljudi su bili toliko gladni da su se prejedali, što je uzrokovalo probleme. Vjeruje se da su oni koji su bili najslabiji i nisu mogli podnijeti putovanje, bili regrutirani da ostanu na kopnu. Ljudi su bili smješteni u vojne ili trgovačke brodove bez kabina, gdje su stalno dobivali istu hranu, što je opet uzrokovalo probleme. Mnogi su se odmah morali liječiti u bolnicama zbog bolesti, a neki od njih su čak umrli. Nakon što su se ljudi privikli na novi život, počeli su pomagati u raznim aktivnostima, jer su bili dobro organizirani.

Nakon rata, prve godine, bile su teške, ali se obitelj oporavila, koliko je mogla i nastavila svojim životom. Pomagala je i teta iz Amerike koja je slala pomoć, a i otac je, kao vojna ličnost, počeo dobivati dodatnu zaradu. O sudbinama onih koji su ostali na otoku ne zna puno, ali  govori o nekim kontroverznim događajima i odlukama koje su se dogodile nakon završetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Spominje kako su neki ljudi bili osuđeni na kazne poput gladi, a neki su čak i umrli. Navodi da su neki ljudi, koji su se borili za slobodu Hrvatske, nakon rata bili propitkivani i umanjivana je njihova vrijednost. Također govori o tome kako su se neke žene koje su se udale za Talijane nakon rata bojale da će biti kritizirane ili optužene ako se vrate u Hrvatsku. Također govori o situaciji na groblju u Blatu, gdje su nakon početka rata u Hrvatskoj uklonjena obilježja za sve koji su bili smatrani partizanima. To je, kaže, bilo teško za njenu majku, ali za nju je bilo teže vidjeti kakav je njen otac život imao. Sada se nadaju da će se jednog dana svatko moći slobodno sjećati svojih voljenih na način na koji želi.

Katica je svoje školovanje, nakon osnovne škole, nastavila u Zagrebu gdje je završila srednju kemijsku školu. Nakon toga je, zahvaljujući stipendiji pod pokroviteljstvom druga Tita završila i višu statističku te je uz anegdotu s prvog razgovora za posao, ubrzo zaposlena kao pripravnica (zatim i za stalno) u Službi društvenog knjigovodstva Jugoslavije. Zbog sudjelovanja obitelji u narodnooslobodilačkoj borbi, podrijetla i razmišljanja, na kraju 80ih susrela se s odbacivanjem od strane prijatelja te se i danas bori protiv etiketiranja osoba povezanih s bivšim režimom. Katica je majka jedne kćeri koja živi, sa svoje dvoje djece, u Luxemburgu i nema ambicije za povratak upravo zbog te situacije u Hrvatskoj gdje se previše gleda tko je tko i odakle, umjesto da se živi u zajedništvu. Kćer joj je u miješanom braku te je za odrastanje djece bolje da su u stranoj zemlji.

Na kraju, Katica govori o svojoj želji da živimo u boljem društvu te spominje svoju djecu i unučad. Izrazila je nadu da će mladi biti pametniji i da će se dogoditi preokret u političkoj situaciji u zemlji. Preporučuje da ljudi uče, grade sebe i poštuju druge ljude i bića na planeti. Ističe važnost brige o okolišu i pomaganja drugima. Kao poruku mladima, naglašava važnost učenja, provjere informacija te razmišljanja o njima kako bi mogli samostalno prepoznati što trebaju slijediti i raditi za sebe, društvo i planetu.