Dinko Tamarut

"Ono što je isto tako detalj... Kako je naša kuća bila sjecište tih kurirskih veza, jedan od tih kurira je bio jedan dečko gore s Velebita, Starčević, koji je vjerojatno... Moja sestra je rođena 1926., a on je rođen par godina ranije. Vjerojatno je tu neka simpatija bila tako da se na kraju 1946. moja sestra udala za tog Nikolu Starčevića o kojemu je pokojni Zemljar... To je ona prva generacija partizana s otoka Paga. Ante Zemljar je u jednoj svojoj knjizi opisao njegove događaje. On je znao po ljeti, da bi izbjegao u Velebitskom kanalu, jer tu su krstarili talijanski i njemački brodovi... On je bio sklepao nekakvu batanu, nekakav čamčić koji su mu razbili pa je nekoliko puta na drvenoj gredi preplivao Velebitski kanal da bi prenio kurirsku poštu. Završetkom rata ostao je u JNA, tj. Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Imao je čin kapetana i demobilizirao se 1952. godine. Još je prošao ratišta odnosno gubilišta poslije Drugog svjetskog rata da bi na kraju završili u Rijeci, moja sestra i on."

"Moj otac, koji je rođen 1941., tj. 1901. godine, dobio je poziv da se javi u vojsku i on se javio. Njegova jedinica je bila stacionirana negdje na području Slovenije i kako je Kraljevina Jugoslavija kapitulirala u aprilu, oni su jednostavno raspušteni i vraćao se kući. Međutim, imao je tu sreću da je završio u talijanskom zarobljeništvu. Tako da je sve do 10. mjeseca 1941. godine bio u zarobljeništvu u Udinama, a majka sa mnom u trbuhu je odlazila u Pag i molila i na sve moguće načine pokušavala, valjda je tada bila nekakva mogućnost da bi se možda njega izvuklo iz zarobljeništva. Međutim, ništa to nije urodilo plodom, nego koliko sad ja malo pratim to, onim ugovorom između Pavelića i Mussolinija koji je potpisan negdje u 10. mjesecu, a to mi je jednom prilikom otac rekao da svi oni koji su bili zarobljenici, a to je bila jugoslavenska vojska, tu je bilo i Srba, i Crnogoraca, i svih ostalih nacija... Onda su Hrvate, tj. tada se čak gledalo po vjeri, dakle katolike, pustili kući s ciljem da bi se oni trebali javiti u vojsku NDH. Tako da je on došao u negdje 10. ili 11. mjesecu kući. Svo vrijeme rata do 1944. je proveo kod kuće pomažući, tj. boreći se za život u tim ratnim uvjetima. Već krajem rata kada je bila mobilizacija, završio je u jedinicama koje su išle prema Trstu, tj. jedinicama 4. Armije koje su isle u oslobađanje. Sjećam se da mi je pričao, žao mi je da nismo više puta.. znate ono kad ste mladi, onda gledate drugačije na te stvari. On nije puno pričao, a pogotovo ne o tim strahotama dok je bio u talijanskom zarobljeništvu. Završio je tu u Rijeci i rekao mi je da... To ja sad dobro znam, u školi Pećine, to je bila njihova vojarna gdje su bili... Oni su trebali biti sljedeći val koji je trebao krenuti prema Katarini da je 3. maja nisu uspjele osloboditi prethodne jedinice. Opet je ostao kao... On već tada ima preko četrdeset godina, preko četrdeset godina, dečki su nastavili put dalje prema Trstu, a on je ostao u Rijeci i čuvao stražu već kao stariji vojnik u današnjoj zgradi Jadrolinije, tj. zgradi luke. Tek se negdje na jesen vratio kući. To mi je ostalo u sjećanju da neki bradati čovjek dolazi i ja bježim od njega, a on je donio nekakve bombončiće koji su mi ostali u sjećanju. To su jako ukusni bomboni koji su imali pekmeza unutra."