Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Vesna Terselić (* 1962)

• rođena u ljubljana, 18. travnja, 1962. godine.

• voditeljica Documente - Centra za suočavanje s prošlošću

• djed, s očeve strane, je bio sudjelovao u Drugom svjetskom ratu (preživio rat)

• djed, s majčine strane, bio je u fašističkom koncentracionom logoru Gonars (pušten iz logora)

• živjela s obitelji u Ljubljani

• završila srednju školu u Zagrebu

• upisala filozofiju, komparativnu književnost i fiziku u Zagrebu 1980.

• 1985.g. organizira inicijativu TTB, a kansije i inicijativu Svarun

• sudjeluje u Zelenoj Akciji i Savezu Zelenih Hrvatske

• početkom 90-tih, kao reakcija na nasilje i početak rata u Hrvatskoj, pokreće Anti-ratnu kampanju i provodi programe i inicijative nenasilja

• 2004.g. osniva Documentu - Centar za suočavanje s prošlošću, zalažući se za ljudska prava, podršku sve civilne žrtve rata 90-tih

• do danas u Documenti prati suđenja za ratne zločine, objavljuje izvještaje o suđenjima, pokrece istrazivanja i kroz niz inicijativa zalaze se demokratizaciju drustva, kroz poticanje prepoznavanja vrijednosti ravnopravnosti i osvještavanja ljudskih prava svih građana Republike Hrvatske i šire

Vesna Teršelič rođena je u Ljubljani, 18. travnja 1961. godine. Cijeli niz godina bavi se zagovaranjem ljudskih prava, mirovnim obrazovanjem i suočavanjem s prošlošću, od građanskog samoorganiziranja do poticanja razvijanja kulture pamćenja. Trenutno radi kao voditeljica Documente - centra za suočavanja s prošlošću.

Njezini roditelji su iz Slovenije. Majka je iz Ljubljane, a otac iz sela Skopice, pored Brežica. Djed od gđe Teršelič, s očeve strane, iz sela Skopice, radio je u Zagrebu, u danasnjoj tvornici Janko Gredelj, i u toj tvornici je došao u kontakt sa pripadnicima SKOJ-a. Kasnije je direktno, još u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH), otišao u partizane. S majčine strane, djed je 1942.g. odveden u koncentracijski logor Gonars, u sjevernoj Italiji. Kad je još bio zatvoren u dvorištu kasarne u Ljubljani, majka od gđe Teršelič, skupa s njezinom majkom su mu dolazile u posjetu i tražile da puste zatvorenike. Gđa Teršelič naglašava kako su tada bile zatvorene prvo stotine, a kasnije tisuće muškaraca.  Te demonstracije žena s djecom, koje traže da puste njihove muževe i očeve, danas su poznate u Sloveniji, a u Ljubljani je podignuto i nekoliko spomenika žena s djecom, u znak sjecanja na te bezuspješne demonstracije. Zatvorenici su odvedeni u Gonars gdje su gladovali. Međutim, poduzetnik i vlasnik veletrgovine, g. Majer, za kojeg je djed radio, tražio je da se oslobodi nekolicina njegovih radnika, uključujući i njezinog djeda, misleći da su ilegalci povezani s ljevicom i partizanima. Nakon više mjeseci preživljavanja u zatvoru, pa onda u logoru, Vesnin djed je pušten. Gđa Teršelič se sjeća kako su pričali kako je bio mršav kada se vratio i kako jedino što je rekao da će samo jesti krumpir. Više nikada nije rekao nijednu riječ o logoru. Gđa Teršelič naglašava kako su svi u njezinoj familiji na neki način pomagali ilegalcima, tj. onima koji su organizirano pružali otpor fašističkom režimu. Gđa Teršelič kao primjer uzima priču o sestrični njezine majke, Ermi. Erma je tek napunila 18 godina kad su nju i Vesninu majku pretražili fašistički vojnici, jer su prenosile neke letke. Ermu su odmah uhitili, a Vesninu majku potjerali da bježi, s obzirom da je imala samo 7 godina. Vesnina majka je samo jednom nakon toga vidjela svoju sestričnu, posjetivši je u zatvoru, prije nego sto su sestričnu strijeljali.

Gđa Teršelič priča kako je u svom ranom djetinjstvu jako često provodila vrijeme kod bake i djeda, u selu Sap (naselje Šmarje-Sap blizu Ljubljane) s majčine strane, i uvijek slušala njihova svjedočanstva o ratu. Nije se samo pričalo o osobnim iskustvima rata njezinih bake i djeda, nego je slušala priče i njihovih sestrična i bratića, od kojih su neki bili u partizanima, a neki preživjeli rat u Ljubljani. Gđa Teršelič je slušala i priče o tragičnim događajima koji su zadesili njezine susjede. Npr., kako se susjedin muž objesio u zatvoru nakon Drugog svjetskog rata. Vesna je slušala i priče s očeve strane, u Skopicama, međutim, nikada ništa nije čula o ratu od djeda, za kojeg je znala da je bio partizan. U tom smislu, Gđa Teršelič je ostala sa slikom da sve što se dogodilo u ratu je puno složenije od onog sto je čula od svojih najbližih. To saznanje o kompleksnosti rata ostalo joj urezano u pamcenje za čitav život, što je i utjecalo na njezin životni pravac suočavanja s prošlošću i zagovaranja ljudskih prava.

Gđa Teršelič nastavlja kako je Ljubljana od početka rata dospjela pod kontrolu fašističkih snaga. Talijanski fašisti ubrzo su podigli žicu oko Ljubljane, pa se od toga časa zapravo samo moglo ući u grad kroz dobro čuvane kontrolne točke. To međutim nije spriječilo ilegalni pokret u djelovanju, koji je ubrzo organiziran nakon okupacije i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, baš kao i u drugim tadašnjim republikama. Usprkos gladi i manjku oružja, partizani si polako gradili snage i glavne borbe su se uglavnom dešavale izvan Slovenije. Međutim, partizanski rat u Sloveniji je bio brutalan, i ostavio je trag na onima koji su preživjeli. Kako je ranije spomenuto, njezina majka je vidjela kako odvode njezinu sestričnu u logor, a zatim i oca. Također je već spomenuto kako je njezina majka bila na prosvjedima sa svojom majkom, sa ženama koju su tražile da im oslobode muževe i očeve iz fašističkih logora. Gđa Teršelič pamti majčinu veliku energiju i snažan glas, ali isto tako primjećuje tu novu dimenziju bojažljivosti i nesigurnosti, koje je majka nasljedila nakon rata. Ta nesigurnost se očitovala i u drugim ljudima, koji su prije rata bili glasni i hrabri, pa su se stišali i postali bojažljiviji. Kao još jedan primjer kritičkog sagledavanja Drugog svjetskog rata, gđa Teršelič navodi priču o šefu njezinog djeda kojeg je oslobodio iz logora Gonars. Nakon Drugog svjetskog rata, djedov šef je bio zatvoren i njegovi radnici su potpisali pismo kako ih je spasio te kako je i davao novac za pokretače otpora protiv fašista. Međutim, ništa nije pomoglo, jer je bio veleposjednik. Bio je ubijen te nikada nije bilo utvrđeno gdje je točno ubijen i gdje je njegov grob. Njegova obitelj je izgubila sve što je posjedovao. U procesu nakon 1991.g., kada je Slovenija postala samostalna, obitelj je pokrenula proces povrata imovine i dobili su natrag kuću s natpisom ‘Majer’. Međutim, ni danas ne znaju gdje je grob njihovog oca.

Gđa Teršelič zatim navodi kako njezina obitelj s majčine strane je pomagala ilegalcima i partizanima, ali nikada nitko s te strane obitelji nije postao član partije.

Gđa Teršelič navodi kako je Drugi svjetski rat u prostoru Slovenije i ostalih jugoslavenskih republika bio krvav toliko koliko su bile krvave i posljedice toga rata. Isto tako navodi kako teret koji svi mi osjećamo, neki manje, neki više, je zapravo i taj teret nasilja iz Drugog svjetskog rata. S jedne strane je teret holokausta, genocida počinjenog nad Židovima, Srbima, Romima, Hrvatima i svima onima koji su bili osumnjičeni kao ilegalci i partizani na strani NOB-a. S druge strane teret nasilja leži na osveti za to nasilje te se osjeća i u familijama onih koji su bili pripadnici ustaške vojske ili domobrana, i čak i onih koji nisu pripadali nijednoj strani sukoba. Gđa Teršelič je kao djevojčica slušala o svemu tome od svojih susjeda, koji su šaputali o nasiljima koja su se dogođala nakon rata, ali se o tome prešućivalo sve do 1990. Nadodaje kako je 1990.g. Postao utjecajan jedan niz ljudi koji su nakon izgubljenog rata na strani ustaša izbjegli u druge zemlje, poput zemalja Južne Amerike, te koji su se vratili u Hrvatsku i podržali desnicu. I taj amalgam je zapravo doveo do jednog zaokreta, u kojem su partizani odjednom postali omraženi i više se nije priznavao njihov doprinos Narodno-oslobodilačkoj borbi. S tim nasljeđem Hrvatska se još uvijek nosi. Time je slika Drugog svjetskog rata za znatan dio ljudi u Hrvatskoj iskrivljena, što se vidi i u nemogućnosti postizanja političkog dogovora o zabrani ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, koji je izjednačen s nacističkim pozdravom ‘Heil Hitler’.

Međutim, nedavno je u Zagrebu otkriven prvi spomenik žrtvama holokausta i žrtvama ustaškog režima. Time je gđa Teršelič optimistična, vjerujući da je to dobar znak za korak unaprijed i da će mu uslijediti više koraka u kojem će se realistično i kritično gledati na Drugi svjetski rat. Gđa Teršelič nadovezuje kako se sve nasilje treba sagledati u svim nijansama, bez obzira na to tko su žrtve, a tko počinitelji zločina. Najvažnije je od svega priznati patnju ljudi koji su stradali, njihovih nasljednika, njihovih obitelji, jer oni to očekuju, i to im treba kako bi na neki način iskoračili iz traume. Priznanje patnje je važno za iscjeljenje, ne samo njih, nego je važno pružanje ruka u podjeljenom društvu koje je svaki dan iznova podijeljeno mržnjom, nepriznavanjem stradanja ljudi s druge strane rata. U procesu društvenog sazrijevanja, mi bi zapravo jedni drugima trebali priznati stradanja.

S pričama uz koje je odrasla, gđa Teršelič se bavi zagovaranjem ljudskih prava, mirovnim obrazovanjem i suočavanjem s prošlošću, u potrazi za društvenim promjenama s ciljem ravnopravnosti i demokratizacije društva.

Nakon osnovne škole u Ljubljani i Brežicama, te od početka srednje škole, gđa Teršelič živi u Zagrebu, gdje je 1980.g. upisala filozofiju, komparativnu književnost i fiziku. U Zagrebu je upoznala kolege i kolegice iz fakulteta zagrebačkog sveučilišta s kojima je počela raditi na nizu građanskih inicijativa za obranu i ostvarivanje prava svojih sugrađana, sugrađanki te svih onih kojima je to pravo uskraćeno iz ostalih dijelova zemlje. U 80-tima, pokreće inicijativu TTB te zatim Svarun te organizira i uspješno provodi inicijativu protiv izgradnje nuklearne elektrane na Prevlaci, blizu Zagreba. Zalažući se za zaštitu prava na osnovi vjere, a kao reakcija na obavezno služenje vojnog roka, u suradnji s ljubljanskim Gibanjima za kulturu mira i nenasilja, gđa Teršelič iznosi peticiju za priznavanje prigovora savjesti i uvođenje civilne službe. Gđa Teršelič pokreće i Zelenu Akciju i Savez Zelenih Hrvatske, a početkom Domovinskog rata 90-tih, u suradnji s hrvatskim mirovnim centrima za nenasilje, te međunarodnim udrugama poput War Resisters International, pokreće Anti-ratnu kampanju gdje nastoji promovirati prigovor savjesti, nenasilnu komunikaciju i mirovno obrazovanje, te pomaže izbjeglicama, prognanima, žrtvama silovanja, i svima ostalima oštećenima u ratu. U to vrijeme gđa Teršelič osniva Documentu - Centar za suočavanje s prošlošću, inicijativi koju su organizirali Centar za mirovne studije, Hrvatski helsinški odbor, Građanski odbor za ljudska prava te Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek. U Documenti se, uz dimenziju terenskog istraživanja, te naglašavanja važnosti sagledavanja perspektive susjednih zemalja, u suradnji centara i fondova tih zemalja, popisuju ljudski gubitci, svih ubijenih i nestalih, bez obzira na njihovu nacionalnost, religijsku pripadnost ili etničko porijeklo. Nakon 2000.g., Documenta podržava i rad hrvatskog državnog odvjetništva, policije i sudova, u procesuiranju kaznenih postupaka za ratne zločine počinjenih od strane hrvatskih postrojbi, što uključuje i suđenje odgovornim hrvatskim generalima poput Mirka Norca i Ante Gotovine. Documenta nastavlja sa svojim radom u istraživanju, nadajući se što skorijoj objavi podataka o nestalima i ubijenima tijekom rata 90-tih. Gda Teršelič nastavlja svoj rad u naporu da ublaži boli onih koji nose teret rata iz 90-ih, baš kao što su njezina obitelj, njezini susjedi i prijatelji nosili teret bolnih sjećanja na Drugi svjetski rat.