Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Petar Cukon (* 1922)

• Rođen 1922. u Medulinu gdje je i završio osnovnu školu

• Od 1933. do 1941., boravi u Krku u internatu gdje se upoznaje s antifašizmom i antifašističkim idejama

• Prvi znakovi tuberkuloze, liječen u bolnici na Sušaku

• U travnju 1941. dočekao je talijanski okupaciju otoka Krka, te se vraća kući u Medulin.

• Uključuje se u antifašistički pokret

• Kratkotrajno studira medicinu u Ljubljani od jeseni 1941. do zime 1942.

• Vraća se kući i aktivan je u organizaciji antifašističkog otpora

• Uhićen je od strane Talijana u jesen 1942.

• Zatvoren u zatvoru u Puli od jeseni 1942. do prvih mjeseci 1943.

• Liječi se od tuberkuloze u pulskoj bolnici

• Prebačen je u Rim u zloglasni zatvor Regina Coeli

• Osuđen na devet godina zatvora na „Specijalnom sudu“

• Prebačen u zatvor Castelfranco kraj Modene gdje boravi do ožujka 1944.

• Oslobođen od strane Crvenog križa i vraća se u Medulin

• Zbog bolesti završava u pulskoj bolnici gdje je dočekao i kraj rata.

• Poslije rata radio kao liječnik u Puli

Petar Cukon je rođen u Medulinu 1922., gdje je završio talijansku osnovnu školu. Otac mu je bio zarobljen u Rusiji, odnosno predao se drugi dan nakon dolaska na front jer se nije želio boriti protiv Slavena. Kad se predao smješten je u bolnicu jer je imao problema sa zdravljem, stigao je naučiti naučio ćirilicu. Prema njemu su postupali dobro. U trenutku revolucije išao je u Moskvu po neke papire da se vrati kući te se naposljetku vratio u Medulin

Petar je počeo raditi vrlo rano, sa pet ili šest godina čuvao je krave, ali kako kaže krave su vodile njega, a ne on njih. Smatra da je tada život bio takav da se moralo raditi da bi se opstalo. U dobi od 11 godina završio je peti razred osnovne škole. Bio je dobar đak, pa je na Krku gdje je išao svih osam godina nakon nižih razreda, podučavao mlađe đake. Imao je besplatni stan i hranu te nekakav džeparac. U šestom razredu se prvi put razbolio od tuberkuloze, prvo je ležao u internatu, a potom u bolnici na Sušaku. Nije dolazio na nastavu preko šest mjeseci pa su mu profesori su mu predložili da uči preko ljeta a ispite da polaže na jesen. Već u 13. ili 14. godini, djeca u internatu se počinju organizirati i diskutirati o politici tako da se već tada razvija antifašistički osjećaj kod mladih. Petar nije bio iznimka i dodaje kako su svi koji su dolazili iz Istre bili antifašisti jer su bili u sličnoj situaciji kao i on. U učionici su često debatirali sa frankovcima, ali debate nisu bile velike, a i frankovaca je bilo jako malo. Frankovce je smetalo njihovo mišljenje o religiji i zato jer su se priklanjali internacionalnom pokretu antifašizma naročito kod Španjolskog građanskog rata. Nisu se svađali na nacionalnoj osnovi.

Smatra da je najveći problem onog vremena bilo sačuvati ono što imaš tj. ono što si stekao. Roditelji su se stalno bojali da neće platiti ono što moraju platiti, inače će im doći kamate pa neće imati od čega živjeti. Sjeća se krađa krava, ovaca i volova. Neki ljudi su došli i na prosjački štap, a u tim su krađama bili umiješani i talijanski carabinieri.

U Medulinu su fašisti imali svoju organizaciju, bilo je i tučnjava, a on je već sa 11 godina saznao od drugih i kasnije od svojih, da je u Medulinu bilo nekoliko fašističkih obitelji, neovisno jesu li porijeklom bili Talijani ili Hrvati. Bilo je tučnjava, ali ne ubojstava.

U Medulin se vratio 1941. ili 1942. Bojao se represalija pa se maknuo iz Krka. Kad su Talijani krenuli na Krk počeli su se penjati prema internatu, s puškama na gotovs.  Misleći da će ući u zgradu internata Petar je pobjegao preko prozora, skočio preko zida te se prebacio u dvorište samostana gdje se sakrio.

U Istru se vratio s jednim trgovačkim brodom koji je vozio iz Krka za Rijeku, ukrcavši se s prijateljem. Kad se pojavio kući nakon nekoliko dana, jedva ju je prepoznao. Kad je bio dječak doživljavao ju je kao vrlo veliku, a sada mu je bila malena.

Ubrzo su se počeli skupljati vršnjaci s istim pogledima na svijet, znali su da se nešto zbiva preko talijanskog tiska gdje se pisalo o partizanima i njihovoj ideologiji. Koncem 1941. već su ih počeli posjećivati đaci koji su donosili partizanske letke. Raspoloženje u Istri je bilo antifašističko i antitalijansko, slavile su se savezničke, a ne talijanske pobjede. Tada se počelo ozbiljnije razmatrati povezivanje antifašista, što je učinio Mario Špiler.

Privremeno su 1941. Petar i njegovi prijatelji upisali fakultet u Ljubljani kako bi izbjegli odlazak u vojsku. U Ljubljani je kontaktirao s članovima Osvobodilne fronte, dopisivao se s Bojanom Kardeljem, a i mislio je nastaviti studij medicine. Međutim, materijalno nije bilo moguće izdržati troškove, ali je poslužilo odgađanju odlaska u talijansku vojsku

Uhapšen je u jesen 1942., te odveden u istražni zatvor u Puli u kojem boravi do prvih mjeseci 1943. te se opet liječi u od tuberkuloze u zatvorskoj bolnici. Prebačen je s grupom zatvorenika u Rim u po zlu glasu poznati zatvor Regina Coeli. Na specijalnom sudu o zaštiti države u Rimu osuđen je na devet godina zavora te je prebačen na izdržavanje kazne u zatvor Castelfranco kraj Modene. U zatvoru se sprijateljuje s talijanskim antifašistima. U Castelfrancu boravi do ožujka 1944., kada je jedna veća grupa zatvorenika Hrvata oslobođena preko Crvenog križa i vraća se u Trst i Pulu. Do kraja rata bio je u pulskoj bolnici kamo ga je poslao dr. Egon Maroević jer je bolovao od tuberkuloze pluća. Oslobođenje grada Pule je dočekao u bolnici. Nakon rata jedno je vrijeme odbornik u Medulinu, a zatim odlazi u Zagreb na studij medicine. Nakon studija zapošljava se u pulskoj bolnici u kojoj radi do mirovine.