Lino Kmet (* 1941)

Lino Kmet

Rođen je  u Puli  od oca Antuna i     Ane Kmet iz sela Kmeti    1941  . godine.Ima dva brata.                    .  Otac mu je ubijen za vrijeme Drugog svjetskog rata jer je pomagao partizanski pokret.  Jednom se vraćao kući poslije početka policijskog sata kad su ga fašisti , na čelu s poznatim  zlikovcem Nikolinijem koji ga je čekao u zasjedi.  Tražili su neko stablo da ga objese ali ,kako stable nije bilo, Nikolini mu je stavio strojnicu u usta I ubio ga. Pronašli su ga na jednom raskršću nedaleko od kuće.  On I majka su ostali sami, sjeća se da su bježali kad je bilo bombardiranjei da je često bio gladan. Život nakon rata bio je težak.  U školu je išao u Puli. Nije završio razred pa je pobjegao prvi put sa prijateljima ali su ih ulovili I vratili u Pulu. Bili su naivni pa su ih brzo ulovili I sproveli do zatvora u Puli ali on je tada još bio maloljetan I morali su ga pustiti kući.

Po izlasku iz zatvora bio je praćen. Imao je svog policajca koji ga je pratio gdje god da je išao. Postali su I prijatelji. Njegovi vršnjaci prema njemu su se odnosili normalno. Drugi put kada je odlučio pobjeći prvo je razgovarao sa onima koji su već bježali da ima što više podataka I informacija. Pronašao je jednog koji je imao strica u Francuskoj pa su se dogovorili da će skupa pobjeći. Plan im je bio da kada dođu do Trsta neće se zaustavljati u izbjegličkom kampu San Saba već da će na vlak za Ventimiglie I direktno za Francusku.

 Još kao mladić je shvatio da u ono vrijeme ako nisi bio u Partiji nisi mogao baš puno toga. Nisi mogao napredovati, ići na plesnjake i fešte. Imao je posao ali ako si htio nešto napraviti prvo što su pitali je bilo : “Dali imaš člansku knjižicu?” Zbog takve nepravde čvrsto je odlučio otići. Imao je nešto novaca za vlak. Kupili su karte za Vodnjan. Nisu ni došli do Vodnjana već je došla kontrola za dokumente.

U Vodnjanu su izašli iz vlaka da ne budu sumnjivi pa su čekali autobus za Buzet. U Buzetu su otišli u konačište nešto pojesti te izviditi situaciju kako bi mogli dalje prema granici. Tamo ih je već jedan čovjek primjetio I ponudio da im pokaže put do granice. Emilio je shvatio da je to mamac kako bi ih uhvatili pa je pristojno odbio ponudu. Odmah su otišli I u šumarku pokraj stare ceste čekali da padne noć kako bi se mogli lakše kretati I sakriti ako naiđe neki auto.

Hodali su cijelu noć od Buzeta do Kopra I imali su veliku sreću što nitko tu noć nije prošao tom rutom.

Došli su do Kopra i pronašli tvornicu o kojoj su mu govorili ljudi koji su već pokušali bježati pa je znao što treba a što ne treba učiniti, znao je gdje vojska čuva a gdje ne. Krenuli su iza tvornice uza zid I cestu dok nisu došli do karaule. Kako je bilo ljeto prozor karaule je bio otvoren pa je mogao čuti što vojnici pričaju. Prošli su pokraj i krenuli uz brdo pa trčeći preko granice I bili su spašeni. Došli su do Italije. Naišli su na  talijanskog seljaka kako obrađuje zemlju I pitao ih da li imaju cigarete. Dali su mu cigarete a on im je pružio nekoliko lira. Krenuli su prema Trstu I tamo su kupili kartu za vlak do Ventimiglia. Došli su do Ventimiglia gdje je stric njegovog kompanjona u bijegu čekao sa motorom. Ali čekao je samo njega, ne i Kmeta. On je tada sam  krenuo dalje u novi život. Jedan policajac ga je htio vratiti ali mu se smilovao I Pustio na autobus prema Francuskoj. Došavši pred francusku granicu Lino je pošao jednim brdskim putem prešavši tako ilegalno dvije granice. Kad je došao do Nice francuska policija ga je privela I sprovela do emigracijskog ureda. Budući da je u Nici imao dva strica nije bilo problema. Neko vrijeme proveo je kod stričeva pa se osamostalio. Nakon teških iskustava u  automobilskoj industriji postaje moler, zanimanje koje je radio  do kraja radnog vijeka. Imao je samo devetnaest godina. Radio je ,volio se zabavljati,kaže da se često znao napiti francuskog crnog vina koje je odlično. U Nici je upoznao I svoju ženu, Francuskinju, ali njezini roditelji su bili protiv braka. Vjenčali su se  u Nici, na vjenčanje su stigli I njegovi roditelji. Živjeli su neko vrijeme u Nici I 1972. odlučuju da će se vratiti u Pulu. Raspitao se na ambasadi,obavio obavjesne razgovore,nije se petljao u politiku tako da nije imao nikakvih problema. U Puli se nastavio baviti istim poslom do penzije. Zajedno s ženom živi u Šijani , u istoj onoj kući u kojoj se I rodio.