Mladen Lolić

* 1928

  • "Svi su ti ljudi mrtvi. Mislim, umrli su, jer su stariji od mene bili. Al smo se dobro znali. Onda on kaže, znaš... Poručuje ti profesor Barbalić. Kaže: "Makni se ti i žena jer si na listi. Jer smaknuće te. Bježi. A pa, može ti zapalit kuću. To se očekuje." I spomenuli su Merčepa. Slušajte me. Ja sam rekao: "Dočekat ću ih sa sjekirom." (...) Tako sam rekao. Sa sjekirom ću ih dočekat. Ali mislim... ne možete Vi... jel to je rečeno... U bijesu. Ali ne možete to realizirat... Ovaj... Tako da sam ja u tri navrata bježao. Jedan put sam u Rovinj. A dva puta u Sloveniju. Ja sam u Kranjsku Goru gore išao. I na Bled."

  • "I onda me je štab Drugog pomorskog obalnog sektora poslao u štab mornarice na Visu. I oni su me poslali u bolnicu Osmog korpusa. I tamo su mi sve moguće preglede, rengen, simo tamo obavili... I čak sam išao na neki... Američka misija je imala... jer su oni imali tamo mali garnizon. Tako da me jedan Nijemac... Američki oficir! Na rengen pregledavao. I proglasili su me nesposobnim za jedinicu. Onda sam ja išao u štab mornarice. I velim: Kamo ću su ja sad, jel, negdje moram? Govore: "Ti si pod vojnom obavezom. Ali mi ćemo te dat na raspolaganje Narodnooslobodilačkom odboru, oblasnog Dalmacije." I ja sam išao, ako ste nekad čuli, kod Cvito Fisković. Niste nikada čuli? To je bio poznati profesor tih likovnih umjetnosti. Starina pogotovo. Inače kod Korčule dolje. On je vodio prosvjetni odjel tog Oblasnog Odbora. I on me pita, govori, jer čuo iz štaba mornarice ne mogu na druge njihove tečajeve ići. Jer je sve bilo već na polovici puta. I sad da ja…. Ne može. Radiotelegrafski ne može. Onda da se jedinica formira za pomoćne učitelje. Jer učitelji su jako puno u toku rata poginuli, mnogo učitelja. Tako da se oskudijevalo u Dalmaciji, škole bez učitelja, nema tko. Ja sam išao na tečaj za pomoćnog učitelja. I završio ga s uspjehom. I kamo će sa mnom? Onda dodijelili su mi da biram kamo god hoću. Ja sam birao Zadar. I još sam mu rekao: "Šaljite me na najgora mjesta, u Bukovicu, kamo god hoćete da nosim prosvjetu u ta mjesta." I onda su me poslali u Ljubač. I tamo sam, ovaj, bio... Čak sam otvorio tečaj za nepismene."

  • "Već u novembru, ja mislim bilo je 1942. Nas su, ovaj, nekoliko ovih mlađih nastavnika u školi, hrvatskog porijekla.. nas su uvrstili u pionire, kako bismo rekli. I stvorili smo ćeliju pionira. I dobivali čak literaturu na ciklostilu. Baš za pionire, štampanu u Gorskom Kotaru. Bilo je naredba da se mora vršiti sabotaže. Ilustracije radi, recimo, mi nismo imali, kako... nismo bili u tvornici da vršimo sabotaže. Bili smo jako mali, mladi. Ali onda što ćemo mi sabotirat u školi? Mi smo... Uvijek npr. na ploči trebala kreda. I mi smo se svaku toliko, bi po nekoga slali i onda mu krali tu kredu. Kredu, da to je sabotaža Talijanima. I onda bi došao ovaj, taj njihov profesor i on je kaže: Majku mu, pa sad je bila tu! Cijela kutija, više je nema, ne. Mislim, smiješno, da, kad se promisliš, ali to je bio revolt kod nas. Onda recimo htjeli smo, da ćemo mi telefonske žice, ovaj, rezat. Onda ja sam donio pilu od oca, jer otac je bio ovaj brodograditelj. Nekakvu pilu sam našao, onda nekakve skale. I onda smo išli na jedan predio koji je u Baški, golet ... nema... samo kamenje. I najbliže mesto za dosegnut telefonske... telefonsku žicu... I onda smo trgali, trgali, pilili i pilili, ali žica se nije prekinula. Uza sve naše pokušaje. Mislim, dajem ilustraciju kako smo mi, moja generacija školaraca, jel, se osjećala prema okupatoru. Ovaj. Nismo htjeli pjevati njihovu "Giovinezzu". Pljuskali su nas. Mene taj ravnatelj nije trpio. Gonili su nas, ali mi smo jako čvrsti bili."

  • Celé nahrávky
Celé nahrávky jsou k dispozici pouze pro přihlášené uživatele.

„Hrabro naprijed” - partizan iz Baške

Mladen Lolić 2022
Mladen Lolić 2022
zdroj: Dominik Janovský

Mladen Lolić je rođen u Baški, na otoku Krku 1928. U Baški ide u školu. Zbog talijanske okupacije Krka 1942. priključuje se Pionirima i proba napraviti s kolegama sabotaže. Kao 15-sto godišnjak postao član partizanske vojske u Hrvatskoj (ZAVNOH). Teško ozlijeđen pokraj Ogulina, jedva uspio preživjeti. Liječen u mnogim partizanskim bolnicama vraća se u Senj i dalje doma. 1944 odlazi na Vis, gdje dobiva status invalida. Dalmatinski NOB šalje ga na nastavnički kurs za učenje djeca na oslobođenim teritorijama. Kao nastavnik demobiliziran je 1945., ali radi još dvije godine u Zadru. Nakon toga položio ekonomski odjel Više Pomorske škole u Rijeci. Poslije je radio u jugoslavenskim pomorskim poduzećima. 1961. odlazi u London u AngloYugoslav Shipping Company, gdje radi do 1984. Vraća se u Jugoslaviju, gdje postaje generalni direktor poduzeća Jadroagenta do umirovljenja 1986. 1991 bježi iz Rijeke u Rovinj i dalje u Sloveniju, zbog upozorenja od kolege iz HDZ-a, da članovi novo postale policija Republike Hrvatske žele ga ubit. Devedesete uspješno bori se za svoju ženu, da ona dobije hrvatsko državljanstvo kao Srpkinja. Živi u Rijeci, rijetko dolazi na ljetovanje u Baški.