Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Mladen Lolić (* 1928)

• rođen 1928. u Baški, otok Krk

• 1943. uključuje se u partizane u Hrvatskoj

• postaje kurir

• teško ozlijeđen u bitci u Ogulinu

• 1944. dolazi u štab na Visu, gdje dobiva status invalida

• postaje nastavnik osnovnih predmeta za djeca na oslobođenim teritorijama

• 1945. demobiliziran

• radi u pomorskim poduzećima: Jugoslobodna, Jugolinija, te Generalna direkcija trgovačke mornarice i Jadroagenta

• završava ekonomski odjel Više pomorske škole u Rijeci

• ide na prakse u London i uči engleski

• 1961. odlazi u London raditi u AngloYugoslav Shipping Company

• 1984. vraća se u Jadroagent gdje postaje generalni direktor poduzeća

• 1986. umirovljenje

• 1991. bježi iz Rijeke u Rovinj, dva puta u Sloveniju zbog prijetnje smrću od nove policije

• 90te bori se uspješno da njegova žena Srpkinja dobije hrvatsko državljanstvo

Mladen Lolić rođen je 1928. u Baškoj na otoku Krku. Njegovi roditelji nisu bili bogati - „Život nije bio lagan.“ Majka je bila iz dobre lokalne obitelji, bila je kći kapetana lokalne plovidbe. Otac, je bio iz obitelji koja je na Krk došla iz Bosne. Kao i njegovi rođaci i preci, njegov otac se bavio brodogradnjom i popravkom čamaca. No, kako i ribari često nisu imali sredstava za život, sreću u kući donosila je obična vreća brašna. Mladen Lolić naglašava da je to bio začarani krug kreditiranja, kada su jedni zaduživali druge, a nisu mogli otplaćivati ​​druge koji nisu imali od čega živjeti, a da za svoj rad nisu dobili naplatu. U vrijeme krajnje neimaštine majka bi ga slala na kišu skupljati puževe. Od njih je pripremala gulaš. Mladen je imao troje braće i sestara. Dva brata i sestra, ali su jedan brat i sestra umrli u djetinjstvu. Svjedok iz djetinjstva najbolje se sjeća svoje majke, vraćajući joj se nekoliko puta u svojoj priči, također brinući je li uvijek dovoljno pomogao.

Imovinski položaj im je pogoršala očeva kronična bolest – astma. Dobio nju je krajem Prvog svjetskog rata dok je plovio na ratnom brodu „Vinitus Uribis“ pod austrougarskom zastavom. Svjedokov otac bio je jedan od onih koji su spasili posadu nakon talijanskog napada. Lolić priča o brodu koji su potopili Talijani ne znajući da je te večeri prešao u službu Kraljevine SHS.

Život u Baški je malo kome bio lak, ističe Mladen Lolić. No, grad nije bio uskraćen za, primjerice, čitaonicu ili hotel. Stanovnici su redovito dobivali vijesti. Lolić se sjeća kako je prodavač novina vikao: „Adis Abeba pala!“ Ističe da su kao tinejdžeri puno čitali. Dok se zagrebački učitelji nisu osvijestili, omiljena knjiga bila su im fašistička, falangistička “Junaci Alcazara”. Ljevičarski učitelji imali su velik utjecaj na njega i njegove kolege. Zbog njih su uništili nekoliko stvari u školi u znak prosvjeda protiv jugoslavenskog potpisivanja Trojnog pakta. Možda i zbog njih Lolić toliko često spominje siromaštvo u Baški. U isto vrijeme, međutim, najjača stranka u gradu bila je HSS (Hrvatska Seljačka Stranka).

Ni škola u Baški, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nije bila dobro opremljena. S ostalim učenicima držao je satove kostima. Jer iako je „Građanska škola u Baškoj bila zanatsko-komercijalnog smjera.“, ali je bila samo jedna mašina za cijeli razred. To se promijenilo, kako naglašava Lolić, dolaskom Talijana - „Razlika je bila velika“. Iako su Talijani ostavili neke učitelje, one koji su porijeklom iz Baške. Svjedok dosta govori o vremenu talijanske okupacije na razini obrazovanja. Povezano je s obvezom podučavanja talijanskog jezika i pritiskom da se imena i prezimena mijenjaju u ona koja zvuče talijanski. Bivši partizan naglašava da su svi učenici u njegovom razredu odbili izvršiti te naredbe. Inače, kako napominje, svi su vjerovali u Jugoslaviju i dugu obranu, ali sve je završilo u nekoliko dana. U Baškoj su se odmah pojavili prvi Talijani. Fašisti, „baš fašistička legija. Svi u crnome”, ističe svjedok. Jugoslavenski garnizon tada je već bio prazan, mornari su pobjegli. Talijani su zauzeli njihovo mjesto, postavivši svoju vatrenu bateriju na isto mjesto kao i njihovi prethodnici. Građani su im se, međutim, više rugali. Crna odjeća, mali pištolji, koji su poprilično podsjećali na dječje igračke, govorili su kako ovo može pobijediti u ratu. Osim toga, polovica ih je govorila hrvatski, kaže Lolić, jer su bili Riječani. Čak kaže da je “pol’ ih bilo naših Hrvata”. No, stanovnici su brzo zamotali jugoslavenske zastave. Umjesto njih, Talijani su dali svoje.

Istodobno, velik broj novih knjiga u knjižnici bio je razlog da je on nauči talijanski jezik „po prirodi“ - „Sad, kako god se uzme, bila je vrijedna stvar u toj okupaciji da smo naučili još jedan jezik.“ Talijani su opremili i tamošnji dječji vrtić. Na pitanje da li ih je itko podržao u tom smislu, Lolić kaže da takvog u gradu nije bilo. Osim jednog konfidenta koji se također prije rata javljao jugoslavenskoj policiji. Godine 1943., nakon odlaska Talijana, bio je osuđen.

Protivnost prema talijanskoj okupaciji kod stanovništva se na razne načine očitovala. Svjedok ukazuje na pjevanje nacionalističkih pjesama, poput „Oj ti Vilo, Velebita“, zbog čega su mladići koji pjevali bili hapšeni. Nakon intervencije najvažnijih stanovnika Baške, poput hotelera, pušteni su, iako je njima prijetila opasnost da budu poslani na Sardiniju. Bivši direktor Jadroagenta također dodaje da učenici nikad nisu pristali nagovorima da se pridruže, primjerice, fašističkoj organizaciji „Giovanni Fascisti“, niti su podlegli talijanizaciji. No, prema njegovim riječima, to ne znači da su mrzili talijansku kulturu ili Talijane, jer je i među novim učiteljima bilo pristojnih ljudi.

Godine 1942. mnogi učenici, potaknuti učiteljima hrvatskog podrijetla, pristupili su pionirima. Kaže da su „dobivali literaturu o ciklostilu. Baš za pionire, tiskanu u Gorskom Kotaru”. Također su trebali vršiti i sabotaže. Ipak, kredu su uglavnom uspjeli sakriti od talijanskog učitelja. Ostali pokušaji, poput prekida telegrafske linije, bili su potpuno neuspješni ili poluuspješni. On je s kolegama obilježio bunker u kojem su Talijani držali topovsku bateriju koja je čuvala Senjska vrata, ali nitko nikad nije pucao bombe na nju. Lolić to naziva „mladeške iluzije“. No, i mještani su se uključili u pomoć partizanima. Otac je bio načelnik mjesnog NOP-a (Narodnooslobodilački Pokret). Stanovnici su pomagali na najjednostavnije načine, poput krpanja čarapa.

Kad se dogodila talijanska predaja 1943., Lolić je bio u kinu. “Zasjedila nas je” kaže i naglašava da nitko nije plakao za Italijom. Otac je samo požurio uzeti novac, lire, od talijanskog načelnika grada. Novac je bio za isplatu plaća i mirovina. Pokušao se boriti protiv Talijana, ali nije uspio. Talijan je utrčao na brod kojim su svi njegovi sunarodnjaci napuštali Bašku.

Mladi, tek 14-godišnji, tada 15-godišnji Lolić odlučio se s prijateljima otići u partizane. Znali su da u Crikvenicu stacioniraju snage ZAVNOH-a. Otac je tada pristao, vjerujući da će rat završiti za tri mjeseca i da se njegovom sinu ništa neće dogoditi. Mladen je, kako se danas smije, za odlazak u vojsku morao stati na prste. Nakon vrlo kratke obuke, zajedno s postrojbom krenuo je u Ogulin. Tinejdžer se prisjetio teškog puta kroz planine Gorskog Kotara - „smo išli kozjim stazama. To su velike šume ovaj, strašno velike ”. Imali su stalno veliku želju. Hodali su od Novog Vinodolskog, preko Mrkopolja do Ravne Gore. Tamo, kako kaže svjedok, “sve sami. Sve”, naučili su pucati i bacati bombe. Na kraju su preko Lukovdola došli do Ogulina. Tu su partizanske snage opkolile Nijemce, domobrance i ustaše. Lolić je tada služio u „Prvi naš bataljon. Sam bio 1. bataljon. Treća četa, 1. bataljon 4. brigade, 13. Primorsko-goranske divizije”. Tamo je postao kurir između komendira i vojnika, jer je bio najmlađi. Ponekad su ga slali i u patrolu. Tijekom jednog od njih završili su s partenrom u srpskom selu Turković. Stanovnici su ih dočekali s hranom, ali su ih zamolili da se ne zadržavaju dugo. Samo pola sata ranije u njih su upali ustaše na konjima, terorizirajući stanovnike. Nakon što je otišao, doživio je jednu od najstrašnijih stvari u svom životu. “ Tamo jedna rečica bila. Vitunika.” I odlučio se u njoj okupati. Ali kad je ušao u vodu: „vidim, ovaj... Možete zamislit - kosa i tjeme. Celo. Skalp od čoveka. To mi je nastrašniji udar bil.“ Tijekom okruženja Ogulina vidio je i druge zločine, poput rezanih grla.

Tada je došao red na njega i njegove kolege na prvi red. Dogodila se i njegovo ozbiljna rana, kada je bio poslan da izda zapovijed da se puca po braniteljima Ogulina u blizini Svetog Petra Ogulinskog, na tamošnjem groblju. Unatoč neprijateljskom okruženju, položaj partizana nije bio dobar. Polovica Lolićine čete je zarobljena. Svjedok ističe da su imali sreće jer su bili zarobljeni od Nijemaca i zahvaljujući tome mogli su preživjeti rat. Osim toga, situacija s opskrbom namirnicama bila je teška - Mladen je morao hodati bos kad su mu se cipele raspale. Bivši partizan u ovoj bici tada je teško ranjen i tako je započeo njegov put kroz mnoge bolnice.

              Zapovjednik ga je poslao s informacijama svojim borbenim kolegama da pucaju na ustaše oko groblja. No, Lolić je samo naletio na hrvatske fašiste koji su pucali u njega. Taj dan je komandantu rekao da se boji ići tamo jer se boji za svoju glavu. Međutim, izvršio je naređenje. Pogođen u trbuh, puzao je uz brdo. Stalno pod vatrom, sakrio se u krater bombe, jer je mislio da nacisti i njihovi saveznici neće drugi put pogoditi isto mjesto. Tu je provodio dan i noć, u društvu još jednog partizanskog vojnika. Zahvaljujući tome što se po njegovog „susjeda“ vratila jedinica, Lolić je otišao u Ogulinski Hreljin. Tamo su liječnici rekli, iako je on to samo čuo, da neće dugo živjeti. Poslali su ga u bolnicu u Vrbosko. Odatle je napokon otišao u Senj, gdje je poslan svećenik da ga pomaže. Ipak je još uvijek bio živ. Završio je u Otočcu, gdje mu je, međutim, pomoć odbijena. Ispostavilo se da su grad, kada su ga partizani napustili, zauzeli ustaše. Oni su uz pomoć jedne od bolničkih sestara pobili sve partizane koji su tamo ležali. Nešto ranije Otočac je bio glavni grad hrvatskih partizana. Tu su bili smješteni štabovi. Predaja Talijana promijenila je sve. Tada su se partizani preselili u druge gradove. To dobro pokazuje fluidnost fronta u Jugoslaviji u to vrijeme. Lolić se zbog ove tragedije liječio u Trnovcu, kod Bihaća i Korenicama. Bila je to šumska poljska bolnica za partizane. No, kad su Nijemci objavili da se povlače iz Albanije, Trnovac je bio na putu. Bolnicu su morali onda napustiti svi koji su mogli hodati, pa tako i Lolić. Njegovo dugo putovanje je počelo. Kroz bombardirane gradove u kojima su ostale samo žene, djeca i starci. Gdje se po hladnoći, bez hrane, plakalo među pepelom pod šatorima, kako to svjedok opisuje: “Pod šatorskim... Šatorsko krilo samo bi stavili na kamenje gdje su im kuće bile. Razumijete, ono, djeca plaču...”

Samo je u Senju našao malo mira. Tamo se pokazalo da u gradu nije bio samo ZAVNOH, nego i njegov otac, kojega je na kopnu iznenadilo da su Nijemci zauzeli otok Krk. Obojica su jeli tamo u glavnom stožeru, videći na kraju stola, između ostalih Vladimira Nazora ili Andrija Hebronga. Nakon što su partizani napustili grad zbog približavanja njemačkih snaga, ostali su u Senju. Njegov otac je govorio njemački, što im je omogućilo da se sigurno vrate u Bašku.

Odatle se Lolić, unatoč protivljenju majke, 1944. vraća u partizanski štab. Stigao je do Visa, kamo ga je 8. korpus uputio s Dugog otoka. Ondje je podvrgnut detaljnim pretragama, uključujući i rendgenske snimke. Ovaj uređaj je na otoku bio na raspolaganju malom američkom garnizonu. Ispostavilo se da nije sposoban za daljnju službu u jedinici. Pokušao je i u NOB Dalmacije zaposliti se u mornarici kao telegrafist. Neuspješno. Upućen je Cvitu Fiskoviću, hrvatskom povjesničaru umjetnosti. Već ostarjeli profesor bio je predstojnik prosvjetiteljske oporbe. Mladen, iako će školu završiti tek nakon rata u Zadru, išao je na ubrzani učiteljski tečaj i završio s odličnim uspjehom. Predavao je osnovne predmete do lipnja 1946. godine. Više puta naglašava da je tada u cijeloj zemlji nedostajalo učitelja, jer su oni masovno ginuli u borbi.

Mladena Lolića danas nervira samo spomen rušenja partizanskih spomenika i grobova u devedesetima i sada. Vjeruje da je to nešto što ne biste poželjeli ni najgorem neprijatelju. Pritom naglašava da kada bi partizansku vojsku i sve aktivnosti za lokalnu zajednicu preuzela neka druga stranka, a ne komunisti, on bi jednostavno bio, primjerice, HSS-ovac. Ne krije svoje razmišljanje o komunističkoj Jugoslaviji. Naziva je autoritarnom državom i ističe da njeni građani nikada nisu čuli što je s reparacijama koje je Jugoslavija dobila. Također mu je mnogo puta žao koliko je ljudi stradalo tijekom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Ne samo komunističke elite, što on ističe, nego ljudi općenito. Civili i vojnici. Godinama kasnije i dalje pita što bi se dogodilo da su jugoslavenski političari donijeli drugačije odluke.

Nakon rata, Lolić je gotovo godinu dana radio kao učitelj, unatoč demobilizaciji 1945. godine. Zatim počinje raditi u pomeranskom Poduzeću: „Jugoslobodna, za tim Jugolonija, pa Generalna direkcija trgovačke mornarice.“ Potonja ga tvrtka šalje u dvogodišnju Visu Pomorsku školu na ekonomski smjer. Nakon diplome uspijeva se zaposliti u Jadroagenti Rijeka. Nešto ga tjera na razmišljanje, možda poznavanje jezika, možda želja za komunikacijom, ali Jadroagent ga šalje na praksu u AngloYugoslav Shipping Company u London. Tamo uči engleski. Po povratku se vraća na stari posao, ali već 1961. opet biva poslan u London. Za Anglojugoslavensku brodarsku kompaniju radi do 1984. godine. Upravo tijekom sinovljeva boravka u Londonu majka vlastima predaje njegovo zarobljeno (trofejno) oružje - u sklopu projekta državne nabave. Svjedok ističe i da je njegovo poznavanje jezika bilo ključni razlog zbog kojeg je poslan u inozemstvo. Od 1984. do umirovljenja radio je kao direktor u Jadroagentu.

Drugi svjetski rat i iskustvo gerilskog ratovanja ponovno su utjecali na njegov život 1991. godine. Tada su ga prijatelji iz HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica) upozorili: „Mladene, bježi. Bježi, jer ćeš izgubit glavu.“ Jedno od imena, koje spominje je prof. Barbalić, istaknuvši kako su „svi su ti ljudi mrtvi.“ Najprije je sjekirom htio dočekati ljude tadašnjeg šefa policije Tomislava Merčepa jer, kako naglašava, „spominje se Merčep“, koji je stvarao logore za Srbe i protivnike rata, i na Zagrebačkom Velesajmu. Kako Lolić navodi, ideja sa sjekirom bila je glupa. Zbog toga jednom bježi u Rovinj, a dva puta u Sloveniju, izbjegavajući smrt. Skriva se u Kranjskoj Gori i na Bledu. Potom se bori i za hrvatsko državljanstvo svoje supruge Srpkinje. Samo pristanak na povlačenje tužbe od Ustavnog suda čini da je bračni drug primi. Danas zbog bolesti supruge rijetko posjećuje rodnu Bašku.