Zdravko Macura

"O: A '42. godine kad je bila ova baš tragedija na Kozari mi smo isto bili zakopani dole, smješteni i sjećam se ko sada da vidim sliku kada je mati da utiša ovog mlađeg brata koji je kmečao nije imao ni dva tri mjeseca. Ovaj…stavila mu je ruku na usta i tako od uzbuđenja držala. Strina govori vid'la je udavit ćeš dijete. Ne. Mama se onda, je li, došla k sebi. I u tom trenutku je lupali su je li kundacima i tako i onaj pokrov koji je bio s lišćem ovaj pokriveno, osjetili dasku i tamo su nas pronašli i jednog po jednog izvlačili vani. P: 'Ko vas je pronašao? O: Ustaše. Ustaše su nas pronašli. I sad kako sam ja ovaj…bio među posljednjima jer prvo je izašla mati pa ovaj mlađi brat, najmlađi brat Rajko, pa onda je Slavko pa je mene Slavko izvlačio, pomog'o da strina me može dignuti gore. I u trenutku kad sam ja izaš'o gore onda su me odgurnuli da vide ima li još koga. I kako me taj ustaša odgurnuo ja sam se naboo na onaj šiljak jer je od bombe drvo palo pa su te grane…ja i danas imam ovdje ožiljak kako me je jedna duboka me ubola… P: Ubodna rana, da. O: Ubodna rana ostala i takav sam ja mati to lišćem nekim zemljom zalijepila i tako i zavila kol'ko je mogla i od tu kako smo uhvaćeni više se mi nismo do oslobođenja vraćali u svoje selo. Kuća je opet bila zapaljena. Al' ovaj put i Nijemci i ustaše i tako dalje jer je baš sa tog kraja našeg krenula ta Kozarečka ofenziva. P: Što je kasnije bilo? Znači, govorimo o '42-oj, to je bila zima '42 kad su vas…? Proljeće? O: Ne, to je bila, ne, ne jesen… P: Jesen, jesen… O: To je bio septembar, septembar '42. godine, i ovaj, mi smo kako su nas vodili po onim gorama i brdima i tako dalje, do ceste, mi smo sve više nailazili na svoje rođake. Dakle, i moje sestrične, tetke i tako dalje, sve su…pomalo su nas, ovaj, prikupljali i nismo znali kamo nas vode. Al' uglavnom stigli smo do Jasenovca. P: Prije toga, kol'ko dana je trajao taj put, to je sve išlo pješice? O: Sve pješke išlo, taj, ne znam da li ima svojih 40 kilometara ali mi smo i noću i danju, bez vode bez ičega, je li. Ja se sjećam da sam ja mati, mater držao za skute, stariji brat je držao za jednu ruku, a ovoga mlađeg mati je nosila tako da ona simbolika majke knežopoljke ona slika je li O: Je tipično ono što ja nosim kao sjećanje na te dane ili ta događanja iz mog djetinjstva. Najneposrednije. Zaustavljali smo se svakih, ne znam ja, nekih etapa…kao ajde odmorite ili neko rikne straga i tako dalje, ali evo mi smo uspjeli izdržati do Cerovljena, najprije do Cerovljena, u Cerovljene su tamo na onom jednom velikom…jednoj velikoj livadi su nas zadržali tu smo proveli dvije noći i tri dana i onda su nas počeli razdvajati i neke su slali u jedan logor, nekoga u drugi logor P: U to vrijeme nisu vam davali hrane ništa? O: Ne, ne, ne šta je bilo, ja sam osjećao da je moja mati tog brata kol'ko god je bila ono vidio sam je da je snažna al da je odlučna bila, ali ja mislim da mu je posljednju kap mlijeka…"

"O: Bili smo okruženi bodljikavom žicom. Nema majci da si ti mogao negdje…ovaj…proći, to ne jedan red, nego tri reda, je li, s bodljama. P: A stražarnice su postojale? O: Ne, to nisam vidio, ne sjećam se toga, je li, ali, ondje su stražari bili, kažem kad je moja ova strina se digla, otišla negdje par koraka dobila je kundakom, a nisi vidio, ja nisam vidio da je baš tamo bilo uniformi… nekog uniformiranog stražara koji je hodao. P: Znači vi ste cijelo vrijeme, sva tri mjeseca dok ste bili u Jasenovcu… O: Da P: Vi ste cijelo vrijeme bili na zemlji, na goloj zemlji? O: Mi smo bili da, ali, bilo je neko pokrivalište i nije bilo, nije bilo mjesta. Ali zato su oni i žurili da se rješavaju stvari. Ja kasnije saznajem, kad sam otiš'o par puta i u taj Jasenovac i proučavao i slušao priče, ne samo moje majke i mojih rođaka…ovaj…sretna je okolnost bila možda upravo tada što je u to vrijeme dolazila komisija ili ne znam ni ja šta…crvenog križa P:Crveni križ O:I onda je to trebalo izgledati kao evo to je neki radni logor to je ne znam ja zbrinute te izbjeglice i kako su nas sve zvali, a ustvari smo bili meso za potkusurivanje ovaj. P: A recite hrana, znači nakon što je došao taj crveni križ i malo prije ste dobili hranu O:Da P: Da li se možda sjećate da li ste uopće dobijali hranu, ako jeste koliko? O: Gledajte, ja znam da je moja mati znala donijeti u onu…kako se to zove? Onu vojničku, kako se zove? P:Porcija O:Ona vojnička porcija. Ima naziv njen to svi koji smo služili vojsku znamo jel'…ona je znala otići i donesti unutra neku toplu juhu ili od čega nešto skuhano, poparu neku ili tako…ovaj…nisu nas izgladnjivali u smislu da nam nisu dali jer bi pokrepali to je bilo već je sama sama činjenica da je pola u u koloni ljudi stradalo zbog iznemoglosti jer se prije toga odricalo i od hrane i od ovoga i onoga. Pa još sad i ovaj put do Jasenovca je odnio svoje, e sad i ovdje još i onda su nas držali na granici rek'o bi da si živ kad bude očekivo' od tebe. P: Na granici izdržljivosti O: Da P: Jel' se sjećate po putu znači ti koji su iznemogli što su s njima radili? O: Mi smo kretali dalje, oni su izostali, napuštani ostavljeni onako idemo dalje, šta se da li je ko neko bio ponio. To vjerojatno ovi koji su bili stariji od mene i gledali i znali i znaju šta je bilo, ali ja znam samo to što mi je u…u…mati unila u dušu, ja se osjećam ponosnim što je moja mati preživjela što nas je sačuvala. Tu…to je bila…ona je za mene legenda, jer tada se vidi da taj egoizam ljudski prerastao u žrtvu za druge, ne, ona je živjela… "