Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Zoran Pusić (* 1944)

• Zoran Pusić

• rođen u Zagrebu 1944.

• jedan od osnivača Antifašističke lige u Hrvatskoj, organizacije koja se bori protiv fašizma, rasizma i ksenofobije

• tijekom 1980-ih bio jedan od ključnih aktivista u Hrvatskoj koji su se borili za ljudska prava, a za svoj rad primio je nagradu „Sloboda“ od Helsinškog odbora za ljudska prava

• bio zastupnik u Hrvatskom saboru, a također je obnašao i funkciju predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava

• strastveni pobornik regionalne suradnje u jugoistočnoj Europi, i zauzimao se za dijalog i pomirenje između država koje su bile u sukobu tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća

Zoran Pusić je rođen u Zagrebu 14. 11. 1944. Po struci je matematičar i fizičar te je bio profesor na nekoliko fakulteta u Hrvatskoj. Uspostavio je Građanski odbor za ljudska prava 1992. godine i vodio ga sljedećih 25-26 godina. Tijekom svoje karijere aktivno se protivio ratu i njegovim posljedicama, te se borio protiv kršenja ljudskih prava. Također je bio aktivan kao član Antifašističke lige Republike Hrvatske u zadnjih sedam-osam godina.

Moji roditelji su bili Eugen i Višnja. Eugen je bio profesor na Pravnom fakultetu, a Višnja profesorica engleskog jezika u srednjoj školi koja je također davala privatne satove engleskog jezika. Moja obitelj ima zanimljivu priču i s ljudskog i s političkog stajališta. Jedna strana moje obitelji, po majci, su Angjelinovići, koji potječu iz malog mjesta na otoku Hvaru, iz Sućurja. Prije Prvog svjetskog rata, najstariji brat u obitelji bio je vrlo aktivan u suprotstavljanju Austro-Ugarskoj i bio je jedan od osnivača Hrvatske stranke prava u tom području, koja se zalagala za samostalnu Hrvatsku i odvajanje od Austrije. Prvi svjetski rat proveo je uglavnom u zatvoru. Moj djed je bio književnik, ali pod utjecajem svog brata također se zalagao za samostalnost Hrvatske. Po završetku Prvog svjetskog rata, nastojali su spriječiti da Dalmacija, odakle su bili, ne padne pod Italiju jer je na temelju ugovora Italija dobila Dalmaciju nakon Prvog svjetskog rata. Hrvatska nije mogla sama ostvariti taj cilj jer je bila dio Austro-Ugarske koja je bila na gubitničkoj strani, tako da su oni vidjeli jedinu šansu za sprječavanje talijanske okupacije Dalmacije u stvaranju Jugoslavije. S druge strane, moj djed s očeve strane bio je visoki austrijski časnik i bio je šef operativnog štaba kod feldmaršala Borojevića na talijanskom frontu. To su bile dvije potpuno suprotne tendencije koje su postojale u početku 20. stoljeća u Hrvatskoj i koje se nastavljaju i danas. Kuću u kojoj danas živi izgradio je djed 1931. godine i bili su poznati kao pristalice Jugoslavije. S druge strane, otac je kao mladić tajno pristupio SKOJ-u i bio je prijatelj s Ivom Lolo Ribarom. Govorio je njemački jezik kao i hrvatski. Kad je izbio Drugi svjetski rat, moj djed, Danko Angjelinović, koji je bio književnik i pjesnik, napisao je pjesmu protiv nacista kao podršku Poljskoj. Kad su 1941. Nijemci i ustaše došli, djed i ujak morali su bježati.

Zoran opisuje svoj prvi politički angažman kao demonstracije protiv rata u Vijetnamu koje su organizirali na fakultetu gdje je studirala. Napisao je i pjesmu protiv rata te su organizirali mirne demonstracije bez nasilja. Kasnije se pridružio Gradu koji je organizirao demonstracije, ali su te bile divlje, s mladim ljudima koji su razbijali prozore američke ambasade. Zoran se nije slagao s izraženim nacionalizmom u pokretu nakon 1971. godine, ali mu se svidjela liberalizacija i veća sloboda govora koju je zagovarao Mika Tripalo. Nakon odsluženja vojnog roka 1971. godine, sudjelovao je u još samo dvije akcije.

Savez omladine u Zagrebu odlučio je napraviti revolucionaran potez te je cijeli grad prekriven revolucionarnim parolama poput „Želimo crveno sveučilište“ i „Radnici na sveučilište“. Jedne noći, Zoran, mladi asistent na fakultetu, nezadovoljan parolama, dodao je svoju poruku „Dolje Franjo Josip!“ uz službenu parolu „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Godinama kasnije, saznao je da je korištenje odobrenih parola Saveza omladine izazvalo kontroverzu, jer se vjerovalo da je to kritika Tita. Međutim, Zoranova je namjera bila potaknuti mlade da pišu kritičke parole umjesto podobnih.

Nadalje, 80-ih godine, porastom sukoba na Kosovu, ali i sve jasnijem porastu opasnog nacionalizma, Zoran se aktivno uključuje u obranu od tog nacionalizma koji je, po njegovim riječima, uzeo najgore i doveo do sukoba za kojeg nitko nije mislio da će biti toliko krvav kakav je bio. Novoizabrane vlasti u svim zemljama, a tako i u Hrvatskoj, dolaskom Franje Tuđmana, odabiru radikalni nacionalizam koji je opasan, ali koji gazi temelje antifašista te uzima opasne temelje nacizma i fašizma šireći mržnju prema susjedu, bilo po naciji bilo po religiji. Također, sve što je imalo veze s NOB-om i narodnooslobodilačkom borbom u bilo kojem obliku, bilo je promijenjeno. Usađivao se strah prema drugima, a iz tog straha, vođeno nacionalizmom, rađa se mržnja koja dovodi do ratova.

Zoran se, potaknut tim opasnim razvojem nacionalizma, aktivirao na političkoj sceni, od aktiviranja za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma do osnivanja nevladinih organizacija i to s ciljem da se antifašistička ostavština i povijest, točnije, lekcije, sačuvaju za budućnost. 90-ih godina aktivno sudjeluje u građanskim inicijativama u obrani i zaštiti ljudskih prava koja su se početkom rata počela kršiti na razne načine. Kasnije pokreće i Documentu, udrugu koja počinje pratiti suđenja ratnim zločinima, a sve s ciljem očuvanja ljudskih prava koliko je bilo moguće.

Zoran je zaslužan i za pokretanje Igmanske inicijative. Nije bilo nikakve tradicije kad su se osnivale organizacije civilnog društva, bilo antiratne, bilo za zaštitu ljudskih prava te je po uzoru na skandinavske zemlje pokrenuta inicijativa s tim ciljem. Plan je bio tako obuhvatiti zemlje bivše Jugoslavije i općenito južnobalkanske zemlje, no, utjecajem politika nije se razvijalo kako je planirano. Neki od političara su podržavali inicijativu i aktivno u njoj sudjelovali, a ponovnim povratkom HDZ-a na vlast to se smanjilo, gotovo i zaustavilo. Igmanska inicijativa je bila aktivna, organizirali su ljetne škole na kojima su gostovali brojni političari, dobivali su nagrade i na trenutak je uistinu izgledalo kako se društvo pozitivno razvija. No, i ulazak u Europsku uniju, kao i promjena vladajuće stranke, to usporavaju jer je i sam pritisak za ulazak u Europsku uniju splasnuo, a jedan od uvjeta je bio upravo rad na područjima kojima se Igmanska inicijativa bavila.

O nasljeđu NOB-a i same kulture sjećanja govori kako nema dovoljno interesa za poticanje i govor o tome jer politički vrhovi, a čak i povjesničari, koji zauzimaju podobne strane i verzije, trpaju pod tepih ono o čemu bi se trebalo jasnije govoriti. Ne govorenje o tome može dovesti do nekih novih nacionalističkih ideja što trenutno i je opasnost u društvima. Svaka zemlja ima pojedince okrenute ekstremnoj desnici, ono što treba govorenjem o ostavštini napraviti je da ti pojedinci ostanu u 10 % društva, a ne da ih ne, nekim nepromišljenim razvojem situacija dovede do vladajućih pozicija. Auschwitz nije prvi korak u Holokaustu, nego zadnji, a zna se kako je do prvih došlo, njih treba spriječiti da se ne dogode ponovo.

Mladim generacijama, smatra, nije moguće nekim agresivnim metodama prenijeti prošlost i važnost događaja iz prošlosti, također smatra da se to ne uči u školama već samo pozitivnim društvenim primjerima možemo kreirati zdravu budućnost i zdrave buduće generacije, a to je zahtjevan posao jer brojni odrasli nisu razvili svijest. To je izazov društva, njegovati kulturu sjećanja i primjerom pokazati da se može ispravno.