Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Nerina Rakić (* 1928)

• rođena 16. travnja 1928. na Valdebeku (u Puli), krštena u pulskoj Katedrali

• obitelj joj podržavala antifašizam

• u tajnosti šivala američke zastave

• za vrijeme bombardiranja Pule bila nekoliko puta u skloništu

• dočekala partizane ispred Arene

• sudjelovala u prosvjedima nakon rata

• bila na prosvjedu u kojem su poginula trojica radnika

• nakon rata pisala pismo talijanskom vojniku

Nerina Rakić rođena je 16. travnja 1928. na Valdebeku u Puli. Majka joj se zavala Giovannina Rovis, a otac Martin Rakić. Imala je brata i sestru. Otac je došao iz Premanture, kasnije je svu mirovinu zaradio u Uljaniku, u Arsenalu. Nije bio za zemlju, nije se bavio poljoprivredom, već je u imao nekoliko žena koje su šivale za njega. U Arsenalu je radio za vojsku. Završila je 5 razreda osnovne talijanske škole i 3 razreda Scuola di avviamento professionale. Za vrijeme talijanske vlasti njezina obitelj se zvala Racchi. Jedan stric koji je otišao u Argentinu prezime mu je bilo Racchich. Njezin djed je bio tkalac, proizvodio je odjeću od vune. U školi na Valdebeku nije bilo puno učenika. Škola je bila jedna velika sala sa dva reda klupa. Učiteljica se zvala Maria Licini. Do 1941. nije uopće bila dijete jer ju roditelji nisu nigdje puštali. Išla je u žutu školu ali je nije završila jer ju majka nije pustila, bojala se za njezinu sigurnost budući da su bombe padale gradom. Pada Italije, 8. rujna 1943., se sjeća jer je čekala brata ispred Casa Balille koji je u Uljanik išao uzeti odjeću. U tom trenutku je prošao jedan vojnik kojeg je poznavala jer je dolazio u Valdebek po mlijeko. Zaustavio se kod nje i nešto ju je pitao. Bio je došao na bicikli jer je redio za nekog oficira kao nekakav sluga. Taj vojnik ništa nije spomenuo. Na igralištu u blizini su talijanski vojnici čekali da netko dođe po njih, bili su „kao ovce“. Ljudi su im nosili kruha, voća, štogod su imali. Vojniku je rekla da ne može pričati jer je imala poštovanje prema bratu kako ju ne bi vidio da priča s vojnikom. Vojnik je otišao svojim putem. Nakon nekoliko godina situaciju je ispričala majci. Njezina majka joj je rekla da su mu možda mogli pomoći, da su mu dali nekakvu odjeću jer se znalo davati vojnicima odjeću kako bi dezertirali. Nerina Rakić istaknula je da gotovo svaki put kad prođe onuda, sjeti se tih vojnika i ljudi. Kad su Nijemci došli u početku nije se vidjela neka razlika. Tako je jednoga dana veća grupa njemačkih vojnika sa šefovima, a s njima i talijanski vojnici, došla na Valdebek. Talijani su radije prešli u njemačke snage nego da stradaju. Grupa vojnika ušla je i u njihovo dvorište pa pošto su čuli da ona i njezina majka pričaju na talijanskom prišao im je jedan vojnik. Bio je to talijanski vojnik iz Trenta. Zamolio je njezinu majku, ako mu može dati adresu da mu njegova obitelj može slati pisma. Nekoliko puta je dobivao pisma te si ih je dolazio uzimati. Nakon što je završio rat poslala je pismo majci talijanskog vojnika Emi Petrotti da vidi kako je završio njezin sin. Na pismo joj je odgovorio sam vojnik da je samo jedan mjesec bio u partizanima pa da su ga pustili i otišao je u Njemačku. Jednoga dana poslali su ju u Vintijan kod jedne žene, kasnije je bila partizanka, po odjeću za partizane. U Valdebeku u jednoj kući kod murve u potkrovlju bila je soba u kojoj su šivali zastave. Ona je imala zadatak da šije američku zastavu. Bilo ih je pet, šest koji su šivali. Jednom se spustila iz potkrovlja u dvorište i tu je vidjela ti njemačka vojnika koji su došli u nekakvu kontrolu. Nisu otkrili tajno mjesto, a takve su kontrole bile uobičajene. Napomenula je da puno stvari njemačka vojska ne bi znala bez pomoći Talijana jer su oni živjeli u ovim krajevima i poznavali ga. Uvijek je više straha bilo od fašista nego od Nijemaca. Istaknula je da su njezini doma podržavali antifašizam te da njezin otac i kasnije više volio čitati talijanskom, nego li na hrvatskom. Za vrijeme bombardiranja Pule nekoliko puta je bila u skloništu. Sjeća se da je Pula bila dosta porušena, pogotovo kod stare autobusne stanice, današnja Radićeva ulica, Kandlerova ulica. Više puta bombardirali su mjesta gdje se nalazila vojska i brodogradilište. Odlazili su s građevinskim kolicima kao volonteri čistiti ruševine. Na Valdebeku nisu bombardirali, samo je jednom pala jedna granata koja je učinila veliku rupu. Kraj rata dočekali su ispred Arene očekujući dolazak partizana. Dok su partizani ulazili u grad, 5. svibnja, još su se u gradu čule detonacije i pucnjava jer primirje nije bilo još potpisano. Ne sjeća se tko ih je zvao da idu na doček partizana ispred Arene kao niti odlazak partizana i dolazak Amerikanaca. Dana 3. siječnja 1947. nakon alarma bio je organiziran prosvjed ispred tadašnjeg Elektromlina gdje je bilo najavljeno da će se uzeti strojevi i odnijet ih u Italiju. Bilo je 10 sati ujutro. Došli su i fašistički policajci u crnom kako bi osigurali transport strojeva. „Sve na jednom počeli govoriti „juriššš, jedan mrtav“, tada je jedan već bio poginuo. Njezin dečko isto je bio ranjen u nogu i dva prsta su mu stradala. Sjeća se da su toga dana bili tri mrtva i ne zna koliko ranjenih. Spustila se prema baru koji je bio na željezničkoj stanici i tamo je na jednom stolu od biljara vidjela mrtvog Marija Lussija. Još je i Lino Mariani bio ranjen, njega su odvezli, ali je kasnije umro. Dečka joj odvezli u bolnicu, pa kad je čekala u bolnici za informacije. Tamo čekala i trudna žena od Salgarija i rekli su joj da je umro. Povorka sa sprovoda je krenula iz ulice Sergijevaca sve do Mornaričkog groblja gdje su pokopani. Za vrijeme saveznika svaki je dan bila na demonstracijama. Bile su dvije grupe Talijani i drugi. U Carrarinoj ulici su bili Englezi i tamo je došla jedna djevojka (Maria Pasquinelli) iz Italije i ubila engleskog oficira. Pričalo se da je taj Englez na stepenici pao mrtav. Nakon odlaska Amerikanaca otvorili su zonu, neki su se počeli vraćati u grad, a neki su počeli odlaziti. U njezinoj zgradi su dvije obitelji optirali. Dosta je ljudi otišlo. U to vrijeme u Puli su bile poznate oštarije Piero, Scaletta, Bonavia na rivi, ali ih nije bilo puno. Zaposlila se u Arsenalu, muž joj je bio vojna osoba i radio je u nekoliko firma. Imaju jednu kćer.